Šabac je oduvek poznat po tome što je grad mnogih prvina. Evo, tradiciju danas nastavljaju šabački naprednjaci koji nagradu Grada Šapca, za razliku od čitave Srbije, daju premijerki Ani Brnabić, a ne predsedniku lično. Davali su oni njemu, dali bi i opet, ali je problem što predsednik od njih neće da uzme. Pa, zato na red dođe premijerka i tako Šabac opet pokaza svoju širinu i duhovitost. Samo, ono što šabački naprednjaci nikako ne razumeju jeste to da im je ovogodišnja laureatkinja neko ko mesecima unazad etiketira po šund medijima slobodnomisleće građane, pisce i novinare, što joj ispade primarni deo premijerskog posla. Šapčanima to nije smešno, niti duhovito. Do sada su navikli da Ključevi grada idu u sigurne ruke upravo ljudima koji su na meti verbalnih napada gospođe premijerke. Sećamo se svi sa najvećim ponosom gospodina Aleksandra Obradovića, gospođe Olje Bećković, pa gospodina Milana Jovanovića… Neprirodno je i staviti ih u isti tekst, kao i kontekst, sa sadašnjim dobitnicima. Ali, to je smer i pravac napredne Srbije u trenutku renesanse svega što je pogrešno i za ozbiljnu osobu uvredljivo. Naše živote možda najbolje prikazuje veliki i slobodni Andrić: “Dođu, tako, vremena, kada pamet zaćuti, budala progovori, a fukara se obogati!”
Zbog najavljene zamene pokretnih stepenica, železnička stanica Vukov spomenik biće zatvorena godinu i po dana. Narodni poslanik stranke Zajedno, dr Đorđe Miketić istakao je da je to “ludilo”, budući da za godinu i po dana može da se izgradi nova stanica, koliko je, na primer, trebalo Mađarskoj. „Svi znaju da u stanici Vukov spomenik imaju tri pokretne stepenice. Uvek se svuda u svetu adaptacije podzemnih železnica rade sukcesivno, prvo jedna, pa druga strana. Sve to može da se uradi za nekoliko nedelja, najviše mesec i po dana“, rekao je Miektić. Istakao je da stranka Zajedno ima razrađen plan kako da se za dve godine saobraćajne gužve u Beogradu smanje za 26 odsto, što bi se sprovelo produženjem ruta BG voza do Pančeva, Lazarevca, Mladenovca i Rakovice. Miketić je ukazao na to da šinski sistemi mogu spasiti Beograd pa su zbog toga iz pokrenuli onlajn peticiju „Voz za sve Beograđane“, pozvavši građane da je u što većem broju potpišu. “Infrastruktura železnice je pre sedam dana raspisala tender za nove linije BG voza, što mi iz stranke Zajedno već godinu dana zagovaramo”, kazao je Miketić i upozorio: „Zagovaramo da se vračarskim tunelom ne prevoze opasne materije, jer smo videli koliko često iskaču kompozicije po Srbiji, a ako bi se to desilo tokom noći, nastala bi katastrofa“. Naveo je i da već postoji izgrađena pruga do Pančeva, kojom ne saobraća BG voz, već PA voz, „koji izbacuje građane na Pančevačkom mostu“, ocenjujuću da je neverovatno da Beograd i Pančevo nisu povezani direktnom voznom linijom. Prema planu međunarodnog stručnjaka za saobraćaj Dragomira Lukića, koji je stranka Zajedno razradila, u prvoj godini bi bile kupljene dve nove kompozicije i bili bi duplirani polasci, te bi se već tada osetio boljitak. Kaže da plan podrazumeva voz do Karaburme, Kalenić pijace i naredne godine do aerodroma, kao i da bi njegova realizacija koštala 12 miliona evra. „Sa produžetkom tramvajskih linija to bi moglo da smanji gužve dok se metro ne organizuje. Hoćemo da sprečimo da Beograd stane“, poručuje Miketić. Ističe da su svi Beograđani poniženi zbog objave Sekretarijata za saobraćaj „da će zbog nekih stepenica zatvoriti stanicu Vukov spomenik na godinu i po dana“. Foto Izvor: N1 Video:
Skupština Srbije danas je započela drugu sednicu Prvog redovnog zasedanja na kojoj prisustvuju i ministri Vlade Srbije. Narodna poslanica stranke Zajedno, dr Jelena Kalajdžić govorila je o podsticajima u poljoprivredi i ruralnom razvoju istakavši da na osnovu narativa vladajuće stranke stiče se utisak da u poljiprivredi teče “med i mleko”, a situacija je zapravo alarmantna. Stočarstvo se gasi a mlekarstvo ne postoji. Na samom početku dr Jelena Kalajdžić upitala je da li država uopšte želi da se ozbiljno bavi razvojem poljoprivrede i ruralnim razvojem u Srbiji? “Smatram da u poljoprivredi najveći problem nisu eAgrar i krava dojilja, već da u poljoprivredi ima daleko većih problema o kojima treba da se diskutuje”, rekla je Kalajdžić i navela neke od ključnih problema. “Ne treba da se dele kuće, već da se obezbede uslovi na selima da ljudi dođu i da žele da žive u tim kućama koje su im dodeljene. Treba obezbediti uslove ljudima da žele da se vrate na selo. Ispada da Ministarstvo daje pare al narod neće da ih uzme. Ne ide to tako.” Kada je u pitanju poljoprivreda, Kalajdžić je objasnila da tu situacija nije ništa bolja nego kad su u pitanju sela i da mere koje Ministarstvo sada usvaja kasno stižu. “Mi smo insistirali na javnom slušanju još prošle godine kada su usledili problemi kada su mlekari prosipali svoje mleko. Slušanje koje je održano tek prošle nedelje, trajalo je 6 sati i nijedan pozitivan komentar nije bio kada je u pitanju poljoprivreda”, rekla je Kalajdžić i ukazala na starosnu strukturu poljoprivrednika Srbije gde je prosek 63 godine. “Iz ovih podataka nameće se zaključak da se nama poljoprivreda gasi jer nema ko više da sprovodi mere koje se donose”, zaključuje Kalajdžić. “Što se mleka tiče, naši domaći proizvođaći prosipaju mleko. U septembru, oktobru smo uvezli duplo više mleka nego što smo prethodnih meseci, a prelevmani su došli tek u februaru. Šest meseci je trebalo da prođe da ustanovimo da imamo problem sa mlekom”, kaže Kalajdžić i dodaje: “Uvozimo crni luk koji je čak 190 dinara. Uvozimo beli luk, uvozimo pasulj, uvozimo krompir, uvozimo ćurke iz Danske, mleko iz Poljske. Je l’ Srbija spala na to da uvozi hranu? Srbija koja je bila izvoznik hrane, koja ima ogroman potencijal da izvozi hranu?” “Stranka Zajedno zahteva veće podsticaje po hektaru za poljoprivrednike jer smatramo da podsticaji mogu biti 200 ili 300 evra po hektaru i gorivo bez akciza i pdv-a, odmah.” zaključila je Kalajdžić. Video:
Još od kad je uredio da se famozni vaučeri, za koje je iz gradske kase ispumpano oko 20 miliona evra javnog novca, troše u firmama sportske opreme njegovih pajtosa, o Aleksandru Šapiću naprosto je besmisleno protraćiti ijednu reč koja se najdirektnije ne tiče utvrđivanja mogućih tokova organizovanog kriminala. Naravno, gradonačelnik je sasvim u pravu kada ponavlja: ako sam nešto ukrao, eno ga tužilaštvo. Jer tužilaštvo tome i služi, ne da ga goni zato što čačka uvo dok razgovara s novinarima, i što svojim gestovima, izjavama i telohraniteljima u crnim trenerkama odaje utisak pripadnika kriminalnog miljea, već zato što se za Šapića vezuju milionski koruptivni ugovori i nameštene javne nabavke, narušavanje bezbednosti i dovođenje u neposrednu opasnost hiljada ljudi, opasne rasističke uvrede na račun pripadnika manjinskih zajednica, osnivanje besmislenih javnih preduzeća za koja ne postoji nijedan dokaz da služe bilo čemu sem da dodatno izmuzu javni novac, nezakonito prikrivanje lične imovine, bespravna legalizacija sopstvene nezakonito nadograđene kuće, podstrekivanje nasilja i angažovanje privatnih batinaških hordi koje na ulicama prete građanima i novinarima.. Spisak daleko od toga da je konačan, a ne može se izbeći dojam da se u Šapićevom prizivanju tužilaštva nazire i prizvuk slutnje zglajznulog moćnika. Od ratnih pohoda države devedesetih i njihovih stravičnih posledica, mnogi voljni i nevoljni kompromisi koji danas uobličavaju našu svakodnevnicu dele zajedničko poreklo. Tako se i etički kompromisi koji se prihvataju ne bi li se, recimo, sačuvalo radno mesto, ili obezbedio ekonomski prosperitet, teško mogu odvojiti od raznih sistemskih prećutkivanja i guranja pod tepih, na kojima su sazdane mnoge političke, pa i životne strategije. Aktuelna vladavina kriminala zasnovana je na dugogodišnjem taloženju laži i njihovom prihvatanju, na većinskom saglasju sa glupošću i nasiljem, i iznad svega na prihvatanju normalnosti korupcije. Nedavno je to dovelo dotle da se jedna naizgled neverovatna, kriminogena izjava gradonačelnikova o “korupciji u javnom interesu” učini sasvim prirodnom i logičnom. I mada nam nije bilo neophodno tako eksplicitno pojašnjenje stvarnosti, mislim da kao društvo dugujemo izvesnu zahvalnost Aleksandru Šapiću na ovom retko preciznom opisu stanja stvari. Negde na kraju ovakvih priča, laž se uvek ispostavi kao jedina prihvatljiva istina. Šta je potrebno, recimo, da bi se, bez ikakvog opravdanja i protivno interesu grada i građana, srušila jedna karakteristična beogradska zgrada s početka XX ili s kraja XIX veka? Nije dovoljna samo sprega korumpirane vlasti i bahatih investitora. Nije dovoljna pohlepa alavih individua iz vlasti ili bliskih vlastima kojima je do Beograda stalo kao do lanjskog snega. Potrebno je da u potpuno očiglednoj koruptivnoj radnji svesno učestvuje niz visoko obrazovanih, uglednih arhitekata, inženjera, projektnih studija. Potrebna je saglasnost stručnjaka iz institucija kao što je Zavod za zaštitu spomenika, koji će prećutati rušenje gotovo polovine Vračara i biti saučesnici koruptivnih radnji čiji je ishod, samo u poslednjih nekoliko godina, veća devastacija Beograda od nemačkog i savezničkog bombardovanja zajedno. Potrebni su mnogi stručnjaci spremni da pogaze osnovne postulate svojih profesija, koji će tražiti i naći u sebi korisno opravdanje za učešće u otimanju i rasparčavanju Beograda. Možda taj arhitekta, taj inženjer, taj stručnjak za kulturno nasleđe, neće direktno kršiti zakon, ali će nesumnjivo biti svedok manje-više kompletne kriminalne svinjarije koja zahteva niz pripremnih radnji – nameštanje tendera, zakulisne izmene PDR-a, ukidanje i neobnavljanje prethodne zaštite objekta – uporedo s kojima će biti pripreman luksuzni arhitektonski projekat za pranje para, naručen od strane investitora, direktnog učesnika u koruptivnom poslu. Potrebno je, dakle, učešće urbanih, savremenih, profesionalnih, ambicioznih, često vrlo mladih građana Beograda, sa biografijama koje navode mnoge međunarodne saradnje, čije nasmejane slike krase lepo dizajnirane sajtove arhitektonskih studija, i čiji su projekti, često i znatno pre no što se izvrši kriminalno rušenje nekog od znamenja arhitekture Beograda, reklamirani na blistavim stranicama raznih lifestyle časopisa. Da li se danas u svetlu, recimo, budućih izbora, može – tačnije, mora li se – postaviti pitanje podrške zaposlenima u javnim preduzećima i institucijama, koji zbog održavanja radnog mesta i izdržavanja porodica nemaju drugi izbor sem tišine? Uzima li neko u obzir sve te hiljade svedoka koruptivnih poslova, razmišlja li o njihovom političkom značaju i težini, o potencijalu njihovog oslobađanja? Poziva li ih da podignu svoj glas? Večito se u Srbiji traga za jednim liderom, jednom strankom, jednim savezom. Kao da postoji problem, pa i otpor, da se stane iza jedne ideje, jasno formulisane, koja se nameće kao vrednosni okvir i nesporni javni interes koji svako sa elementarnom političkom kulturom ne može da ne uvaži, te da ostvarivanju te ideje doprinese sopstvenim, autentičnim pregalništvom. Politika ideja, a ne politika liderstva, danas je nasušna potreba ovog moralno i kulturno razvaljenog društva. Kada je Beograd u pitanju, ideja iza koje bi danas komotno mogao – tačnije, morao – da stane najširi opozicioni blok, uz elementarno usaglašene vrednosne principe savremenog, slobodnog sveta, zaista ne zahteva preterani intelektualni napor. Naprosto, neophodno je srušiti kriminalnu vlast: osloboditi institucije od očigledne korupcije, obustaviti očigledno kriminalom motivisano rušenje i otimanje Beograda, zaustaviti očiglednu pljačku javnog novca. Međutim, već je i takva, svakom razumljiva, platforma za spas razvaljenog grada kompromitovana u samom startu, i to naizgled suicidalnim prihvatanjem objedinjenih izbora na svim nivoima, a nasuprot potpuno razumnom zahtevu za njihovo razdvajanje, zahtevu koji tako nesumnjivo jača položaj opozicije, pre svega u Beogradu, da se njegovo (samo)ignorisanje jedino može smatrati namernim izazivanjem suprotnog učinka. Reklo bi se da je jedan od problema, kad je u pitanju ma kakva saglasnost o najavljenim izborima, već odavno nametnuti utisak da izbori suštinski sve vreme ishode ne iz legitimnih zahteva opozicionih stranaka, ne iz nasušne potrebe da se izbori dogode, već iz nekakvog javnosti nepoznatog dogovora, odnosno kao pristanak na nešto što, sasvim logično, opoziciji, posebno građanski i evropski orijentisanoj opoziciji, naprosto ne može da ide u prilog. Nikakav, bilo čiji ekskluzivni dogovor, pogotovo sa Aleksandrom Vučićem, naprosto ne sme da bude osnov za održavanje izbora, jer se već time garantuje da takvi izbori neće doneti ništa dobro. Opozicija bi zato, u što širem uzajamnom razumevanju, zajedno sa građanima, sa aktivističkim organizacijama, morala da insistira na tome da nijedan tajni dogovor ne bude osnov za predstojeće izbore, da izbori moraju da se dogode ne
“Ali nećete, građani sve vide. Građani vrlo dobro znaju šta ste vi uradili za dve i po godine vlasti – ništa. Isto tako, odlično znaju šta smo mi radili, mogu svi da pogledaju, dodirnu, prošetaju se uređenim šetalištem Sava parka, kroz potpuno rekonstruisano najveće gradsko naselje Benska bara, hodaju po novom gradskom trgu u centru grada kao i novostvorenom Vinaverovom trgu”, istakao je predsednik GrO Zajedno Šabac, Velimir Kuzmanović. “Šabac je grad koji ima prečištač otpadnih voda pa čista voda ide u Savu (12 miliona evra), pokrivenost vodovodne i kanalizacione infrastrukture po stanovniku je u području Šapca veća nego u području Beograda. Urađeni su obimni radovi na obaloutvrdi protiv poplava (9 miliona evra) i uklonjena gradska deponija u neposrednoj blizini grada (7 miliona evra)”, kaže Kuzmanović i dodaje: “Šabac je bio živ grad koji je najviše u Srbiji ulagao u kulturu pa smo svake godine održavali pozorišne festivale, Čivijadu, Šabački letnji festival, karneval… Urađena je najveća industrijska zona (35 kompanija, a sada se pominje samo jedna više), više puta nagrađivana od međunarodnih institucija”. Kako je objasnio, prema PIO fondu u periodu od 2015 – 2020. godine smanjen je broj nezaposlenih za više od 7200, prosečno godišnje novozaposlenih je bilo preko 1200, a u periodu od 2020 – 2023. zaposlenost stagnira, čak i opada. “Da ne ređamo dalje! Znate li možda još neki grad u Srbiji koji je toliko napredovao!? I sve to može da se vidi, i sve će vam to rado pokazati svako dobronameran. Da ne zaboravimo i spomenik Jevremu Obrenoviću, čoveku koji je doneo evropski duh u naš grad. Ima i projekata koji su završeni samo u prvoj fazi kao što je kvantaš ili recimo projekat javnih garaža, Doma vojske. Na ovim projektima se posle izbora stalo, a verujemo da bi bilo dobro da su radovi nastavljeni jer oni donose bolji život građanima. Hvalite se ‘’istorijskim gradskim budžetom’’ pa gde su radovi, gospodo naprednjaci!? Gde novac Šapčana odlazi?”, upitao je Kuzmanović.
Kopredsednik stranke Zajedno, Nebojša Zelenović je povodom desetogodišnjice potpisivanja Briselskog sporazuma istakao da vreme radi protiv Srbije i da je svakoga dana sve teže odbraniti interese građana nego što je to bilo pre deset godina kada su sporazum prihvatili tadašnji premijer Ivica Dačić i prvi potpredsednik Vlade, a sadašnji predsednik države, Aleksandar Vučić. Briselski sporazum je bio nagoveštaj da je Srbija spremna da donese odluku da pronađe rešenje za veliki državni problem, koji je i pre deset godina, kao i danas sprečavao uspostavljanje normalnog života u zemlji. Onda smo proćerdali celu deceniju, ocenio je kopredsednik stranke Zajedno, Nebojša Zelenović. Vreme radi protiv nas i svakoga dana je teže odbraniti interese građana nego što je to bilo prethodno, dodao je on. “Danas, u težoj situaciji nego pre deset godina, čekamo da Priština formira Zajednicu srpskih opština, koja treba da bude sredstvo za zaštitu životne perspektive nasih građana na Kosovu”, istakao je Zelenović i dodao: “Uveren sam da Srbija treba snažno da se založi da sva otvorena pitanja na Zapadnom Balkanu budu rešena istovremeno. Zbog toga sam predložio održavanje međunarodne konferencije. Treba da formiramo Ekonomsku zajednicu Zapadnog Balkana i tako obezbedimo nepovredivost postojećih linija razgraničenja, koje, istovremeno, neće biti prepreka da dvadeset miliona ljudi može da se slobodno kreće, nastanjuje, leči, školuje i posluje na teritoriji svih šest političkih entiteta u regionu”. Prema njegovim rečima za velike odluke je potrebno pravo vođstvo i i državničko ponašanje. “Srbija se danas, kao i celu deceniju unazad, davi u populizmu i borbi za očuvanje glasova. Veliki proboj može da bude napravljen samo ako se građani podignu u borbi za istinski nastavak puta ka punopravnom učlanjenju u EU. Davanje jasne evropske perspektive je zadatak proevropske opozicije i stranka Zajedno sve svoje snage ulaže da se to dogodi”, poručio je Nebojša Zelenović. Izvor: Danas
Malu pobedu koju je Srpska pravoslavna crkva ostvarila sa udžbenicima biologije pre par meseci, patrijarh Porfirije želi da kapitalizuje proširivanjem svojih ciljeva na vraćanje žena u položaj koje su imale pre Drugog svetskog rata rekla je kopredsednica stranke Zajedno, Biljana Stojković komentarišući uskršnju poslanicu patrijarha. Prema njenim rečima, nove uloge žene u društvu ne ugrožavaju, već razvijaju i osnažuju porodicu u kojoj svaki član ima svoje poštovanje i dostojanstvo. „Rodno osetljivi jezik nije sredstvo za nametanje drugačijih rodnih uloga, već samo odražava one pobede koje smo mi već ostvarile. Crkva nam te pobede i stečene uloge i zvanja ne može i ne sme uskratiti, ma koliko se tome protivila“, navela je Stojkovićeva . Dodaje da evolucija srpskog jezika u smislu uvođenja i usvajanja ženskih rodnih oblika imenica koje su tradicionalno imale samo muške oblike, predstavlja tekovinu višedecenijske borbe protiv stega patrijahalnih rodnih uloga nametnutih ženama. „Strah od ženske emancipacije, i u društvu i u porodici, jeste strah od modernosti i civilizacijskih pomaka. Patrijarh se plaši da bi se redefinisanjem uloge žene u društvu i porodici došlo i do dovođenja u pitanje uloge crkve u modernom društvu“, objasnila je ona. Izvor: Danas
Svedoci smo protesta protiv penzione reforme u Francuskoj u kojima učestvuje više od milion građana. Francuzi ne prihvataju da im se radni vek produži sa 62 na 64 godine života. Pariz gori, a naš predsednik se danas hvali da se u Srbiji radi do 65 godina, a da nikom ne pada na pamet da zbog toga bude nezadovoljan. I zaista, deluje da je tako. Srbija i Francuska zato i jesu dva savim udaljena sveta, kaže predsednik GrO Zajedno Šabac, Velimir Kuzmanović. Prosečan Francuz sa nestrpljenjem i radošću očekuje penzione dane. Prosečan životni vek je 77 godina, dakle, očekuje prosečno 15 godina života u penziji, sa uređenim zdravstvenim sistemom i prosečnom penzijom koja je tri puta veća od srpske, nešto preko 1.000 evra mesečno. Očekuju ga putovanja, zimi brčkanja u termalnim vodama, a leti kupanja u toplim morima. Zašto bi on produžavao radni vek i oduzimao sebi dve godine zaslužene penzije? Srbin trpi, jer mu se ne ide u još veću bedu i neizvesnost. Po zvaničnoj statistici, prosečna penzija je 45,6% prosečne plate, svega 37.809 dinara. Sa punim stažom, jedva dobaci do 60% poslednje plate. Ovo jedino ne važi za penzionere u MUP-u, za koje ne važe ista pravila, pa oni često imaju i veću penziju od plate, i to desetak godina ranije. Dakle, penzija (osim njemu verne policije), podrazumeva besparicu do poniženja. Domovi za stare koštaju oko 50.000 mesečno, znači, moraju deca da pomažu. U slučaju bolesti, problemi se usložnjavaju. Ako je potrebna, recimo, operacije kuka, ili ćeš da spremiš 12.000 evra, ili se upišeš na listu čekanja gde ćeš doći na red za 10 godina, što znači nikad. Jer je životni vek u Srbiji pet godina kraći nego u Francuskoj, pa će od 65. do 73. živeti svega 8 godina u penziji i kukovi će stići prekasno. Zato smo pomireni sa sudbinom, da rmbamo dokle god možemo, a onda bolje da što pre umremo, da ne mučimo decu i da umesto kukova, ostane bar ta naša kućica, da nas se unuci po nečemu sećaju. Zanimljivo je i kako francuski penzioni fond ima novca da isplati svakom Francuzu penziju prosečno za 15 godina, a naš fond se muči za jedva 8 godina. Najbizarnija je izjava da je naš penzioni fond oporavila korona! Evo malo računice: sada, građanin sa prosečnom platom od 82.769 dinara u penzioni fond svakog meseca uplaćuje 122,3 evra. Za 40 godina, to je 58.694 evra. Njegova penzija je, sada, oko 55.000 dinara. Za 8 prosečnih godina (neka je srećno svakom ko poživi duže, ali je mnogo i onih koji decenijama uplaćuju, a penziju ne dočekaju), primiće 44.745 evra. Gde nestane onih 12.000 evra? Kad slušam Vučića kako brižno hvali srpske penzionere, uvek se setim Dafine koja ih je volela do poslednjeg dinara. Kod nas, uvek magarac lipše pre zelene trave! A u kakvim uslovima živimo? Pa u takvim da živimo – pet godina kraće!
Naše najveće javno preduzeće Elektroprivreda Srbije je spremno da postane plen kumovske pljačke. EPS je preko noći postao akcionarsko društvo čime se otvorio put za upliv privatnog kapitala, kroz ortačku dokapitalizaciju ili strateško partnerstvo. Plan privatizacije su napravili “norveški konstultanti” koji su dobili posao bez ikakvog tendera i to odmah nakon destrukcije ovog preduzeća od strane Milorada Grčića i stranačkog rukovodstva. Tokom njegovog rukovođenja je EPS razoren, Srbija je uvozila preskupu struja, a načinjena šteta prema preduzeću i građanima se meri milijardama evra. Potom, EPS je od javnog preduzeća postao akcionarsko društvo preko noći – da bi se delovi preduzeća mogli prodavati direktnom trgovinom, a svi poslovni potezi, odluke i trošenje novca će biti sakriveni od javnosti. Vučić je najavio prodaju udela rekavši: “Nemamo problem ako neko hoće da uđe sa 10 odsto vlasništva“. Međutim, 10% od uništenog preduzeća nije isto kao 10% od uspešnog preduzeća, i eto razloga zašto je Grčić doveden da pravi struju od blata. Vrednost EPS-a je nakon izbora ovih kadrova umanjena 5-6 puta. A sada, izborom novih kadrova, EPS se sprema za privatizaciju. Veliki posao i vredan ugovor se prirpema za misterioznu firmu UGT Renewables LLC koja bavi izgradnjom postrojenja u oblasti obnovljivih izvora energije koja se pojavila kao glavni igrač bez ikakvog tendera ili u bilo kakvoj kompeticiji sa drugim igračima iz zemlje i inostranstva. Postavljamo jasno pitanje Ministarstvu za energetiku, koliko je do sada izdato rešenja za izgradnju novih vetroparkova i solarnih elektrana? I koje od tih firmi su povezane sa Vučićevim kumom, Nikolom Petrovićem, koji je već poznat vlasnik MHE (mini hidroeletkrana) u Srbiji. Zanimljivo je da je upravo Nikola Petrović bio direktor Eletkromreža Srbije, tj. nalazio se na onom mestu sa koga se donose odluke o priključenju novih proizvođača električne energije iz obnovljivih izvora. A mnogi mali proizvođači su dugo na čekanju ovog rešenja, i to u godinama velikog deficita struje, još uvek ne dobijaju tražene priključke na mrežu. Kada na ovo dodamo i informaciju da je na Vladi usvojen nov predlog Zakona o obnovljivim izvorima energije koji će da pomogne velikim, privatnim i kumovskim proizvođačima struje iz obnovljivih izvora, dok će individualna domaćinstva (prozjumeri) kao i udruživanje građana u energetske zadruge biti namerno sputani i postavljeni u neravnopravan položaj – dolazimo do očiglednog recepta: Planirarana privatizacija EPS će se će se vršiti pod fasadom zelenih, obnovljivih izvora energije. Veliki proizvođači, koji već imaju kumovske dogovore i ugovore sa državom će dobiti posao, dok će mali individualni proizvođači biti sputani. A građani će potom tim tajkunskim proizvođačima plaćati kW struje po visokoj, povlašćenoj ceni. Isti glumci i isti scenario kao u slučaju minihidroelektrana, samo su sada prešli na nove izvore, sunce i vetar. Stoga, planirana privatizacija EPS-a nije samo privatizacija javnog preduzeća, već će se tako privatizovati i pravo na Sunce i vetar. A moramo podsetiti vlast da Sunce, vetar i voda pripadaju svima nama, a ne kumovima, i da ćemo se za to pravo i boriti.
Na jučerašnjoj sednici Skupštine grada Beograda Milica Marušić Jablanović je govorila o planu regulacije opštine Palilula odnosno njenog dela na levoj obali Dunava. Ona je istakla da su planovi koji se donose pravljeni po meri kompanije Al Dahra, a ne građana koji tamo žive. Odbornica Ekološkog ustanka i stranke Zajedno, u beogradskoj skupštini, Milica Marušić Jablanović se posebno osvrnula na probleme građana mesne zajednice Padinska Skela koji se već duže vreme žale na kvalitet pijaće vode. „Vodosnabdevanje u tom naselju vrši nekadašnji PKB, danas AIK Beograd, kome to uopšte nije delatnost. Još 2016. godine je republički inspektor Ministarstva građevine, saobraćaja i infrastrukture izdao nalog da se obavljanje komunalne delatnosti vodosnabdevanja i odvođenja otpadnih voda prevede na preduzeće koje jeste nadležno za te delatnosti, rekla je Marušić Jablanović. I pored toga AIK Beograd već sedam godina posluje suprotno nalogu republičke inspekcije. „Ovim je oštećen budžet grada, a i sami građani Padinske Skele, koji nemaju nikakvih garancija za kvalitet osnovnih komunalnih usluga“, zaključila je Marušić Jablanović.