Zajedno za Šabac: Većinska Srbija je za smenu nasilničke vlasti

Velika tuga našeg društva je što ni najveće tragedije sa kojima se suočavamo nisu dovoljne da zaustave nasilje i pretnje koje svakodnevno stvara vlast. Mržnja i podele u društvu koje seju predsednik Aleksandar Vučić i premijerka Ana Brnabić verno prate i njihovi lokalni kerberi kao što je Vladimir Mićić, član Glavnog odbora SNS i potpredsednik Gradskog odbora SNS u Šapcu. Ovaj koordinator lokalnih SNS batinaša koji su na građane u mirnom protestu na mostu išli bagerom i pokušali motkama da ih rasteraju se drznuo da nekome govori o nasilju. Vi ste ti nasilnici protiv kojih se građani na masovnim protestima bore, vi ste oni koji predstvljate pretnju za naše porodice, za našu decu i sve građane koji žele siguran i bolji život u našem Šapcu i Srbiji. Nasilje koje je kulminiralo u našem društvu je rezultat deset godina vlasti SNS-a koji je preoteo sve institucije i koji preko svojih medija kao što su Pink i Hepi seje nasilje i razdor u društvu. Takva vlast je građane naterala da se na ulici bore za veću sigurnost i bolji život i građani od toga neće odustati bez obzira koliko im nasilnici kao što je Mićić prete. Većinska Srbija nije za nerede ali jeste za smenu nasilničke vlasti kojoj je vreme da ode.

Nešić: Izuzetno loš status radnika predstavlja jedan od osnovnih alata vlasti za proizvodnju straha

Još jednom u pokušaju organizovanja svog mitinga u Beogradu SNS vlast vrši pritiske na radnice i radnike kako u javnim tako i u privatnim preduzećima da prisustvuju kontramitingu koji prave i tako prave dodatne podele u društvu. „Ko najviše krši zakon i posle dve godine rada ne daje ugovore na neodređeno vreme, već ugovori o radu na određeno vreme, ugovori o privremenim i povremenim poslovima, ugovori o delu, a na koje se najčešće mladi angažuju, traju i preko decenije. Ko najviše eksploatiše mane zapošaljavanja preko agencija, manipuliše statusima V.D.? Pa upravno današnja vlast!“, izjavio je Nikola Nešić, narodni poslanik iz stranke Zajedno. On je rekao i da zapošljavanje preko stranke na nesigurnim ugovorima dovodi do straha od potencijalnog gubitka posla. „Današnji izuzetno loš status radnika u Srbiji predstavlja jedan od osnovnih alata vlasti za proizvodnju straha ali i njegovo održavanje u društvu“, rekao je Nešić. „Ova tema bi trebala da bude iznad političkih ideologija i razlika. Ovo je odbrana osnovnih radničkih prava ali i ljudskih sloboda!“, dodao je Nešić Molimo sve građane koji se osećaju ugroženo, da nam se jave da zajedno izađemo iz pozicije straha, brutalnog kršenja dostojanstva i da nam ugroženi radnici i radnice pomognu da i druge ljude oslobodimo!

Zelenović: Građanima je dosta Vučićevog nasilja i laži

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić je u poslednjim izjavama najavio mogućnost raspisivanja izbora čime je pokazao da je i te kako uplašen pritiska koji stvaraju građani i opozicija. „Vučić je sateran u ćošak! Građani su pokazali da zajedno možemo da izvršimo pritisak na vlast i da se izborimo za sigurnije i bolje društvo za sve nas“, rekao je Nebojša Zelenović narodni poslanik i kopredsednik stranke Zajedno. On je dodao da je ovo samo prvi korak i da se tu nećemo zasutaviti. „Predstavnici vlasti, oni kerberi sa slike u tvitu premijerke Ane Brnabić, stvaraju takvu atmosferu u društvu da ljudi nemaju drugo rešenje nego da traže potpunu promenu paradigme sistema koji stvara nasilje i nasilnički vlada“, izjavio je Zelenović. „Vučić najavljuje raspisivanje izbora ne zato što on to želi nego zato što su mu građani u masovnim protestima pokazali da im je dosta njegovog nasilja i laži koje predugo trpe. Međutim, to nije dovoljno, zahtevi su jasni – tražimo smene u REM-u i na RTS-u i ukidanje Pinka i Hepija pošto su mediji koje on kontroliše i preko kojih seje mržnju, nasilje i podele u društvu. Dosta smo iz javnih budžeta plaćali to zlo koje nas truje i koje uništava mogućnost stvaranja demokratskog društva“, poručuje Zelenović. U petak svi treba ponovo da dođu u Beograd pred Narodnu skupštinu. Zajedno se možemo izboriti za veću sigurnost i bolji život. Sve mora da stane kako bismo konačno stali na put nasilnicima iz vlasti.

Zelenović: Zajedno ćemo se izboriti za sigurnije društvo

Građani su u još jednom masovnom protestu pokazali da više ne žele da trpe nasilje koje vlast servira već deset godina. Mirni protesti su pokazali da građani zajedničkim snagama mogu da se izbore za društvo bez nasilja, za društvo u kome se u školu ide po obrazovanje, u sud po pravdu, u bolnicu na izlečenje, u prodavnicu po jefitne namirnice i na posao po dobru platu – za dostojanstven život. „Želimo društvo gde ćemo na nacionalnim frekvencijama slušati pametne emisije a ne dobijati informacije kako izvršiti ubistvo! Sada smo ujedinjeni u ovoj borbi i želimo da što pre ovim nasilnicima vidimo leđa, a sada je jasno, ili ćemo to uraditi svi zajedno ili ćemo zajedno nestati, rekao je Nebojša Zelenović kopredsednik stranke Zajedno. „Mnogo ljudi nam se javlja po čitavoj Srbiji, našim odborima, ljudi žele da se ova agonija štetočinske vlasti što pre reši i spremni su da učestvuju u toj borbi što su i pokazali na jučerašnjem masovnom mirnom protestu u Beogradu“, dodao je on. Sednica Narodne skupštine je zakazana za četvrtak i petak i tada će se na osnovu zahteva građana koje su pred vlast izneli opozicioni narodni poslanici raspravljati i o smenama u REM-u, kao i ministra Bratislava Gašića i izveštaju Vlade o bezbednosnoj situaciji u zemlji nakon masovnih ubistava. „Rokovi su prošli, sada čekamo vlast da uradi ono što je zahtev ljudi koji žele siguran život za svoje porodice – da ukine generatore mržnje u javnom prostoru, REM, Pink, Hepi i naravno da ministri odgovorni nauče šta je odgovornost i podnesu ostavke. Sledeći veliki protest je zakazan za petak kada će cela Srbija ponovo reći da je protiv nasilja ove vlasti“, zaključio je Zelenović. Zajedno ćemo se izboriti za sigurnije društvo i bolji život za sve naše ljude, solidarnost će pobediti mržnju i podele.

Ženska mreža Zajedno: nasilje je strukturni problem

Juče je još jedna žena izgubila život, ubijena na svom radnom mestu od strane partnera iz vatrenog oružja, o kome se toliko priča poslednjih dana. Nakon najveće tragedije koja nas je zadesila prošle nedelje u osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ u Beogradu, kao i ubistva u okolini Mladenovca i Smedereva, svakim danom je sve jasnije da je nasilje u našem društvu na svakom koraku. Iako je muškarac imao zabranu prilaska, jasno je da su mere zaštite žena blage i neadekvatne, da institucije ne štite žene, i da je se nešto pod hitno mora menjati dok još neka ne izgubi život. Ženske organizacije odavno upozoravaju na činjenicu da se femicid najčešće dešava u konktestu nasilja u porodici kao i da mu je prethodi psihičko i fizičko nasilje, kao i proganjanje. Žene ubijaju poznati muškarci, njihovi partneri, muževi, poznanici, članovi porodice. Dok predstavnici vlasti u ovom trenutku u društvu biraju da jačaju represivni aparat i huškaju građane na građane, nasilje i tenzije su prisutne na svakom ćošku, a ono se najčešće usmerava ka najslabijima. To podhitno mora da stane. Nasilje je strukturni problem i ono se mora sprečavati i reagovati pre njegove eskalacije. Jasno govorimo da odgovornost treba da snosi vlast koju nikako ne možemo da dozovemo pameti.

Stojković i Ponoš: Budimo svesni moći koju imamo kada smo zajedno u borbi

Kao prošlogodišnji predsednički kandidati i jedni od učesnika na protestu „Srbija protiv nasilja“, osećamo obavezu da se obratimo javnosti zajedničkim stavom o trenutnom stanju u našem društvu, kao i da iskažemo mišljenje o njegovim uzrocima. Traumatizacija društva, kao direktna posledica dva uzastopna masakra, sedamnaest ubijenih i dvadeset ranjenih ljudi, pre svega dece, ima svoje tragične uzroke nagomilavane u Srbiji tokom ratnih i postratnih decenija, a posebno ponovnim dolaskom na vlast onih političara koji su tragediju našeg društva i započeli. Iako se o uzrocima ovih dana mnogo govorilo, važno je da ih ipak na jednom mestu saberemo i sagledamo. Rasturanje bivše države uz nacionalističke pokliče moralo je sa sobom nositi emociju mržnje i užasne netrpeljivosti prema svakom drugačijem biću. Tada je započeto tiho uvlačenje agresije u javni prostor, kulturu i obrazovanje. Odbacivanje poziva na mir i solidarnost bila je dominantna odrednica medijskog i opšteg društvenog narativa. Mržnja je usmeravana ka spolja, ali i ka unutra, prema unutrašnjim neprijateljima tribalnog okupljanja oko jednog vođe. Ne smemo zanemariti i intenzivno negovanje osećanja nepravde prema nama, opšte neshvaćenosti i neprekidne ugroženosti od strane „zlih sila“. Postepeno smo ubacivani u kolektivnu emociju žrtve koja ne može proizvesti ništa drugo osim ogromne frustracije i besa. Ovakva tendencija intenzivno je nastavljena nakon 2012. godine, dolaskom Aleksandra Vučića na vlast. Postali smo besan i dezorijentisan narod koji jedini izlaz vidi u jakoj i čeličnoj ruci, opet, jednog vođe. Svi autokratski režimi imaju identičnu matricu, a ona se upravo oslanja na ovakvo sistematsko sluđivanje građana, unošenje strepnje i nemira u svakog pojedinca, straha za budućnost. Strah okuplja ljude ispod jednog barjaka uz lažni osećaj da upravo oni upravljaju državom. Narodnu volju reprezentuje vođa; biti neprijatelj vođe je neprijateljstvo prema sopstvenom narodu. Svako ko je ikada iskazao neslaganje sa takvom politikom, na svojim je leđima osetio posledice osvetničke ekspedicije apologeta vrhovnog vođe. Moralna dekonstrukcija društva ide u korak sa jačanjem autokratije. Promovisanje antisocijalnog ponašanja, agresivnog rečnika, ispraznih sadržaja u javnom prostoru, estetski i etički problematičnih pojedinaca, glorifikacija zločinaca i sticanja bogatstva jesu mere koje vode nesumnjivom slabljenju zajednice. Medijska mašinerija i propaganda tu imaju posebno važno mesto. Profiteri su politička i njima bliska tajkunska elita. Svi ostali su gubitnici. Najveći greh autokratskog trenda jesu naša deca. Počevši od devedesetih godina, sa kratkom pauzom posle Petog oktobra, obrazovanje i vaspitavanje dece i omladine upregnuto je u mašineriju moralnog i svakog drugog propadanja. Vrednosti znanja, empatije i solidarnosti zamenjene su negovanjem idolopoklonstva, pokoravanja i profiterstva. Tenzije u porodicama i školama, uporedo sa degradacijom dostojanstva nastavnika i njihove društvene uloge, ali i medijskom promocijom društveno razarajućih vrednosti, formirali su generacije dezorijentisanih građana sa očajem i besom utisnutim u sam temelj svog bića. Krvavi pečat masakra u jednoj školi, gde je počinitelj dečak, kao i na okupljalištu omladine, gde je mladić bio naoružan do zuba, dovoljna su demonstracija stanja u našem društvu. Osnovni krivac za sve tragedije jeste čovek koji je učestvovao u kreiranju mrzilačke politike devedesetih i koji danas samostalno, autokratski upravlja državom. Čovek koji donosi sve odluke mora biti odgovoran za sve posledice. Autokrata se ne može kriti iza institucija koje je pokorio i poništio. Aleksandar Vučić će biti grobar našeg društva i naše države. Pitanje je da li ćemo mu to dozvoliti. Ohrabrujemo sve ljude da se podignu, da ujedine svoj glas u borbi za sopstvenu budućnost. Pobuna i sloboda jesu naša Ustavom garantovana prava, ali i moralna obaveza prema našoj deci. Budimo svesni moći koju imamo kada smo zajedno u borbi. Biljana Stojković i Zdravko Ponoš

Borimo se za veću sigurnost i slobode

Danas obeležavamo Dan pobede nad fašizmom i Dan Evrope. Zlo nažalost ne spava, ali građani i građanke Srbije iznova pokazuju da su spremni da se suprotstave svima koji ugrožavaju njihovu slobodu i da zajedno grade bolje društvo. Ponosni smo na naše pretke koji su stajali na pravoj strani istorije i zajedno sa drugim narodima Evrope i našoj zemlji doneli slobodu u Drugom svetskom ratu. Vrednosti antifašizma i socijalne pravde su one vrednosti za koje se borimo i danas. Građani i građanke Srbije su i na jučerašnjim masovnim protestima pokazali da su i u izuzetno teškim trenucima za celo društvo spremni da se bore za sigurnost, slobodu i bolji život. Desetine hiljada ljudi na ulicama je juče jasno reklo da ne žele više da trpe nasilje koje vlast svakodnevno promoviše u insititucijama i preko medija koje kontroliše. Zajedno se možemo izboriti protiv vlasti koja je otela sve institucije i koja stalno guši slobode govora, udruživanja i okupljanja. Možemo stati na kraj i rpomoviji i praktikovanju nasilja u društvu. Zajedno se borimo za veću sigurnost i slobode i izgradnju institucija na demokratskim principima kako bismo ponovo bili ponosni deo slobodne Evrope.

Vlast ponovo stvara paniku i krši zakon – pozivamo na protest protiv nasilja

Stranka Zajedno izražava duboko saučešće porodicama i prijateljima stradalih u užasnom zločinu u okolini Mladenovca. Zahtevamo da vlast prestane da koristi tragedije koje se dešavaju u zemlji u političke svrhe, a građane pozivamo na mirno protestno okupljanje u ponedeljak. Najviši predstavinici vlasti ponovo stvaraju paniku, krše zakon vodeći istragu na konferencijama za štampu, a od ljudske patnje prave politikantski igrokaz koji zaslužuje prezir. Više od deset godina oduzimanja dostojanstva građanima i građankama Srbije sada dolazi na naplatu. Talas nasilja kojem svedočimo je posledica zloupotrebe vlasti koja maltretira društvo, bahato upotrebljava kriminalce za postizanje svojih ciljeva i upotrebljava medije koje kontroliše kao oružje masovnog uništenja neistomišljenika. Zbog svega ovoga u Srbiji se niko ne oseća sigurno, a krivac za to je vlast. Stranka Zajedno poziva sve ljude u našoj zemlji da ostanu ujedinjeni i solidarni. Pozivamo građane da se okupimo na platou ispred Narodne skupštine u Beogradu, u ponedeljak od 18h, na mirnom protestnom skupu na kome ćemo iskazati zajedničku snagu i volju za normalnim životom.

Izražavamo duboko saučešće porodicama i prijateljima poginulih u osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“

Stranka Zajedno izražava najdublje saučešće porodicama i prijateljima poginule dece i radnika Dragana Vlahovića i saosećanje sa istraumiranom decom, roditeljima i osobljem osnovne škole „Vladislav Ribnikar“ u Beogradu. Iskazujemo veliku brigu zbog uzroka koji su doveli do ove tragedije.

Zelenović for British magazine UnHerd

A recent BBC documentary promises to take the British viewer “inside” Serbia, exposing the country’s support for the Russian invasion of Ukraine. The language is heightened, evoking Cold War ghosts. “There’s something strange happening in Serbia,” the presenter mutters in hushed amazement. “A shadow hanging over the Balkan nation.” A violinist has inexplicably been commissioned to hang around by a Serbian flag, playing a mournful dirge. The tone connotes that Serbia, like Russia, is a “bad” country, a pro-Putin outpost where a client regime governs a racist, backward population unwilling to relinquish past grievances. The Balkan nation is certainly an outlier in its refusal to join the EU sanctions regime on Russia. But the reasons for this run deeper than mere Slavic solidarity or ethnic chauvinism. Rather, President Aleksandar Vučić is treading a necessarily complicated line in a vain attempt to appease both Brussels and Moscow, knowing he must soon alienate either his nationalist voter base or the great powers who have him over a barrel. Among Serbs, polling shows that opposition to sanctions on Russia is considerably more likely to be derived from memories of the devastating sanctions imposed on Yugoslavia in the Nineties (44%), as opposed to a vaguer sense that Russia is the country’s “great friend” (24%). A “noisy minority” (21%) do take an unambiguously pro-Russian stance, but the majority of Serbians still back a policy of non-alignment. It may seem clear to many observers that Serbs have an “irrational” and “distorted” relationship with Putin’s pariah state: but to understand why, we must look West as well as East. The idea that Serbs are mindlessly pro-Putin is immediately complicated by the presence in Belgrade of around 200,000 exiles fleeing Putin’s Russia — doubtless contributing to Vučić’s recent designation of his capital as a modern-day Casablanca, swarming with foreign intelligence assets. Peter Nikitin, the head of anti-war campaign group the Russian Democratic Society, categorises the Russian expat community into three groups: “former activists and political refugees; those who were never active before the war but got so shocked they felt the need to get active; and apolitical, relocated IT people who want to pretend nothing happened”. This third group is the most visible. One local Telegram channel aimed at Russian expats brims with legal advice, job offers, and tips for treating gastritis (with brandy), offering the chance to “chat about life and migration to Serbia — politics prohibited”. Despite such disclaimers, even the relocated digital nomads’ presence here is necessarily political, testing how deep local support for Putin runs. One set of Russian young professionals frequents Pub 53, a hole-in-the-wall spot owned by another Russian exile. Here, I meet Ana, a software engineer who emphasises the greater freedom of speech and quality of life available here compared to their native Moscow. “No-one can arrest me for my words,” she says. “I’m gay — you see how my friends are — and I’m just here to live my life. There are lots of liberal Russians here, like me.” As these friends arrive, they toast one another with B52 shots mixed with local rakija brandy. The general openness to people like Ana is partly economically motivated, helping to counteract the steady drain of Serbian young professionals into the EU. Such stories are not universal. Many less educated men of military age grabbed their bags and left overnight for fear of conscription, and now live in hostels or on friends’ couches while they hunt for work. Each morning, a line of young Russian men can be found waiting below a sternly moustachioed statue of Vuk Karadžić, the father of modern Serbia, hoping to be offered cash-in-hand day labour. “The situation is shit,” says Luka, who used to work in a car factory before fleeing the draft. “Many people are going home because there is no work here, only cleaning toilets or deliveries.” But overall, anti-Putin expats have found a home here. While locals complain about (if they do not profit from) soaring rental prices or supermarket-queue etiquette, actual attacks on anti-Putin activists remain rare. “There is a nationalist minority who call us traitors,” says Peter, referring to a recent assault on one activist. “But even if they think we’re weirdos because we’re against Putin, most people are welcoming.” Anastasija, a Russian psychotherapist and teacher participating in a protest in Belgrade against Russian war crimes, agrees: “Young people here support Ukraine, but many older people support Russia. We’d like to change this, because people don’t have access to information.” Over a year on from the Russian invasion, turn-out at the demonstration is limited — but an opposing, pro-war protest nearby is even more sparsely attended. There, an Orthodox priest fulminates into a microphone, surrounded by a gaggle of protesters brandishing conspiratorial posters: “Serbia will be freed of the servants of the Antichrist”; “Covid genocide”; “Vučić — Will you break the curse of Nato betrayal?” Neither the well-meant humanitarian appeal nor the apocalyptic rant captures the general public mood, with most bystanders hurrying past. Other concerns are more pressing. Prominent Serbian activist Aida Ćorović, recently arrested for pelting a mural of local hero and convicted war criminal Ratko Mladic with eggs, is coruscating towards her compatriots’ nationalism and “selective memory” over their treatment in the Nineties: “One drug, in the form of the Kosovo myth, was replaced by another drug — that Putin will save us from the ‘hateful’ West.” But she makes no bones about the fact that “the main problem is economic. We are number one in Europe for deaths from cancer, people look for food in garbage containers and fight over meat in Lidl, and yet our citizens believe Vučić’s statements that we live in a ‘golden age’.” Serbian MP Nebojša Zelenović is the co-leader of Serbia’s green-Left Moramo coalition, which stood alone in backing sanctions on Russia during last year’s general elections. Speaking in the apartment where Yugoslav Nobel Prize winner Ivo Andrić wrote his magnum opus The Bridge on the Drina while under house arrest during the Second World War, he explains that locals are exhausted by lack of service