Stojković: Ova borba više je nalik na onu protiv Gebelsa nego protiv Miloševića

Intervju kopredsednice Zajedno, Biljane Stojković za Večernji list. Nećemo dopustiti da se u Kazahstanu dogodi obojena revolucija, rekao je ruski predsjednik Vladimir Putin u siječnju prošle godine, nekoliko tjedana prije nego što je poslao vojsku u Ukrajinu. Objašnjavao je zašto je ruska vojska otputovala u Almaty, na poziv tamošnje vlade, kako bi smirila prosvjede koji su upravo izbili. Osam mjeseci kasnije i kineski predsjednik Xi Jinping pozvao je zemlje srednje Azije da zajedno rade kako bi se spriječilo strane sile da provedu obojene revolucije u njihovim zemljama. Obojenim revolucijama Zapad pokušava uništiti Bjelorusiju, rekao je i predsjednik Aleksandar Lukašenko 2020. godine. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić našao se u tom probranom društvu – prije tjedan dana rekao je da njegovoj vladi od sestrinskih službi s istoka stižu podaci da su najnoviji prosvjedi u Srbiji “pokušaji obojenih revolucija”. I njegov vjerni pomoćnik Aleksandar Vulin, današnji šef obavještajne službe, kao ministar unutarnjih poslova 2021. s najbližim se Putinovim saveznikom Nikolajem Patruševom sastao u Moskvi kako bi razgovarali o tome kako spriječiti, ponovno, “obojene revolucije”. Ovi lideri referirali su se na niz prevrata na krilima velikih prosvjeda protiv nedemokratskih poteza vlasti u Srbiji 2000., Gruziji 2003., Ukrajini 2005. te Kirgistanu iste godine. Vučić se tako šireći strah od masovnih prosvjeda još jednom našao u skupini političara – Xi, Putin, Lukašenko – koje njihovi oponenti nazivaju diktatorima te je upozorio na zloćudne motive prosvjednika. Političari na vlasti u tim zemljama upozoravaju da te prosvjede uvijek organiziraju strane sile, najčešće implicirajući prste Washingtona. “Obojene revolucije” postale su sintagma koju diljem svijeta koriste nedemokratske vlasti kako bi svaki prosvjedni pokušaj diskvalificirale kao implicitno izdajnički. To je retorika predsjednika Srbije. U međuvremenu veliki prosvjedi koji su uzburkali vladajući režim u Srbiji pokazuju u kakvom se stanju nalazi tamošnja vlada: premijerka Ana Brnabić opoziciju u parlamentu nazvala je “govnarima”, dok prosvjednici traže zabranu konkretnih televizija i režimskih tabloida koji “truju” gledatelje koktelom nasilnog i primitivnog sadržaja. Vlada pak optužuje oporbu da pokušava iskoristiti ovaj trenutak za politizaciju tragedija kako bi im uspjelo ono što ne mogu na biralištima. Dva masovna pokolja kroz koja je prošla Srbija početkom svibnja potresla su društvo – najprije je učenik u osnovnoj školi u Beogradu ubio desetero ljudi, uglavnom djece, a dva dana kasnije drugi mladić ubio je njih još osmero. Pucnjave su šokirale zemlju i pokrenule val masovnih prosvjeda protiv nasilja Vučićeve vlade. Ona pak pokušava na brzinu povećati osjećaj sigurnosti pa je pokrenula proces “razoružanja” zemlje čiji građani posjeduju 800-ti-njak tisuća komada oružja – država je to među vodećima u svijetu po toj nelagodnoj brojci. Srbija je trenutačno duboko traumatizirano društvo, naglašava nam Biljana Stojković. Tu profesoricu s Biološkog fakulteta u Beogradu i političarku grupacija Moramo kandidirala je prošle godine na predsjedničkim izborima te je osvojila nešto više od 3% glasova. – Dva velika masakra prelila su čašu i pokazala da živimo unutar velike agresije. Svakog dana pro- življavamo nenormalne događaje u smislu civiliziranosti društva i čini se da su ljudi zaboravili na pristojnost. Na ulicama svjedočimo tučnjavama, svađama, noževima i pištoljima. Dva pokolja stoga nisu ni pretjerano iznenadila iako je čin kada je dijete ubijalo drugu djecu bio posebno sumanut, i oni su odraz situacije koju živimo, a koju je kreirala vlast. Tu mislim na predsjednika SNS-a kojeg inače nikada ne zovem predsjednikom države jer se on tako ne ponaša. Umjesto toga, on polarizira društvo i za sve koji se ne slažu s njim koristi agresivan i uvredljiv rječnik. U takvoj situaciji živimo posljednjih deset godina, a naročito posljednjih četiri ili pet godina – govori nam Stojković. No društvo koje se suočava s pokoljima brzo se organiziralo u borbi protiv nasilja i započelo s onime što se pomalo pogrdno naziva “mitingašenjem” – opozicija je dosad održala tri velika prosvjeda, a na dan izlaska ovog izdanja, u subotu, očekivao se i četvrti. No svoj je veliki skup organizirao i Vučić, i to u petak, nakon zaključenja ovog teksta. Drugačiji su to skupovi – jedni dolaze kako bi predsjedniku rekli da je stvorio nenormalno i izvanredno stanje u zemlji u kojoj nasilje nije iznenađenje. Drugi pristižu kako bi ustvrdili da su te ljude “strani centri moći” natjerali da to kažu. Svako društvo živi s unutarnjim kontradikcijama, i zasigurno ima nekih koji dolaze na oba skupa. Prvi prosvjedi održani su 8. svibnja i na njima nije bilo političkih poruka ni uzvika, već su protekli u tišini u znak poštovanja prema žrtvama nezapamćenih zločina. Drugi prosvjed održan je četiri dana kasnije, I na njemu su se nezadovoljni građani okupili ispred Skupštine, a zatim su krenuli u šetnju kroz središnje beogradske ulice. Na tom prosvjedu također nije bilo incidenata. Treći put oporbeni prosvjednici okupili su se 19. svibnja i glasno su zahtijevali: “Vučiću, odlazi”, poručivši predsjedniku Srbije što misle o njegovu radu. Prosvjedi su prerasli u veliki opozicijski pokret, a mediji ih nazivaju “najvećima u modernoj povijesti zemlje”. U međuvremenu su se kristalizirali zahtjevi nezadovoljnika – smjena Regulatornog tijela za elektronske medije (REM), gašenje tiskanih medija i tabloida koji promoviraju mržnju i nasilje te oduzimanje nacionalnih frekvencija televizijama Happy i Pink koje, po njima, također promoviraju nasilje. Te tabloide i televizijske kanale oporba i brojni analitičari nazivaju “režimskima”, a cinici među njima dodaju da ih često uređuje sam Vučić i njegovi suradnici. Televizije u programima redovito ugošćuju ljude poput Vojislava Šešelja ili Veselina Šljivančanina, koje hrvatska javnost vrlo dobro poznaje po njihovim ratnim zločinima nad Hrvatima, a ne političkim istupima. Sve to i jest razlog zašto su se prosvjednici odlučili za toliko radikalne zahtjeve. U malo država aktivisti koji se bore za demokraciju to žele učiniti gašenjem konkretnih medija. Jesu li otišli predaleko? Nipošto, misli Biljana Stojković. – Za mene je najvažniji zahtjev oporbe taj da se televizijama Pink I Happy oduzme nacionalna frekvencija. Temelji su vlasti propaganda I medijska kontrola, i ako se to ne promijeni, izbori će ubuduće izgledati kao i dosad. Uz ucjene, fizičke prijetnje, kao i one vezane uz radno mjesto, za Vučića je najvažnija alternativna, lažna stvarnost koju kreira kod birača. Čak 70% Srbije ne može vidjeti druge kanale osim