Stojković: Ova borba više je nalik na onu protiv Gebelsa nego protiv Miloševića

Intervju kopredsednice Zajedno, Biljane Stojković za Večernji list.

Nećemo dopustiti da se u Kazahstanu dogodi obojena revolucija, rekao je ruski predsjednik Vladimir Putin u siječnju prošle godine, nekoliko tjedana prije nego što je poslao vojsku u Ukrajinu. Objašnjavao je zašto je ruska vojska otputovala u Almaty, na poziv tamošnje vlade, kako bi smirila prosvjede koji su upravo izbili. Osam mjeseci kasnije i kineski predsjednik Xi Jinping pozvao je zemlje srednje Azije da zajedno rade kako bi se spriječilo strane sile da provedu obojene revolucije u njihovim zemljama. Obojenim revolucijama Zapad pokušava uništiti Bjelorusiju, rekao je i predsjednik Aleksandar Lukašenko 2020. godine. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić našao se u tom probranom društvu – prije tjedan dana rekao je da njegovoj vladi od sestrinskih službi s istoka stižu podaci da su najnoviji prosvjedi u Srbiji “pokušaji obojenih revolucija”. I njegov vjerni pomoćnik Aleksandar Vulin, današnji šef obavještajne službe, kao ministar unutarnjih poslova 2021. s najbližim se Putinovim saveznikom Nikolajem Patruševom sastao u Moskvi kako bi razgovarali o tome kako spriječiti, ponovno, “obojene revolucije”.

Ovi lideri referirali su se na niz prevrata na krilima velikih prosvjeda protiv nedemokratskih poteza vlasti u Srbiji 2000., Gruziji 2003., Ukrajini 2005. te Kirgistanu iste godine. Vučić se tako šireći strah od masovnih prosvjeda još jednom našao u skupini političara – Xi, Putin, Lukašenko – koje njihovi oponenti nazivaju diktatorima te je upozorio na zloćudne motive prosvjednika. Političari na vlasti u tim zemljama upozoravaju da te prosvjede uvijek organiziraju strane sile, najčešće implicirajući prste Washingtona. “Obojene revolucije” postale su sintagma koju diljem svijeta koriste nedemokratske vlasti kako bi svaki prosvjedni pokušaj diskvalificirale kao implicitno izdajnički. To je retorika predsjednika Srbije. U međuvremenu veliki prosvjedi koji su uzburkali vladajući režim u Srbiji pokazuju u kakvom se stanju nalazi tamošnja vlada: premijerka Ana Brnabić opoziciju u parlamentu nazvala je “govnarima”, dok prosvjednici traže zabranu konkretnih televizija i režimskih tabloida koji “truju” gledatelje koktelom nasilnog i primitivnog sadržaja. Vlada pak optužuje oporbu da pokušava iskoristiti ovaj trenutak za politizaciju tragedija kako bi im uspjelo ono što ne mogu na biralištima. Dva masovna pokolja kroz koja je prošla Srbija početkom svibnja potresla su društvo – najprije je učenik u osnovnoj školi u Beogradu ubio desetero ljudi, uglavnom djece, a dva dana kasnije drugi mladić ubio je njih još osmero. Pucnjave su šokirale zemlju i pokrenule val masovnih prosvjeda protiv nasilja Vučićeve vlade. Ona pak pokušava na brzinu povećati osjećaj sigurnosti pa je pokrenula proces “razoružanja” zemlje čiji građani posjeduju 800-ti-njak tisuća komada oružja – država je to među vodećima u svijetu po toj nelagodnoj brojci. Srbija je trenutačno duboko traumatizirano društvo, naglašava nam Biljana Stojković. Tu profesoricu s Biološkog fakulteta u Beogradu i političarku grupacija Moramo kandidirala je prošle godine na predsjedničkim izborima te je osvojila nešto više od 3% glasova.

– Dva velika masakra prelila su čašu i pokazala da živimo unutar velike agresije. Svakog dana pro-

življavamo nenormalne događaje u smislu civiliziranosti društva i čini se da su ljudi zaboravili na pristojnost. Na ulicama svjedočimo tučnjavama, svađama, noževima i pištoljima. Dva pokolja stoga nisu ni pretjerano iznenadila iako je čin kada je dijete ubijalo drugu djecu bio posebno sumanut, i oni su odraz situacije koju živimo, a koju je kreirala vlast. Tu mislim na predsjednika SNS-a kojeg inače nikada ne zovem predsjednikom države jer se on tako ne ponaša. Umjesto toga, on polarizira društvo i za sve koji se ne slažu s njim koristi agresivan i uvredljiv rječnik. U takvoj situaciji živimo posljednjih deset godina, a naročito posljednjih četiri ili pet godina – govori nam Stojković. No društvo koje se suočava s pokoljima brzo se organiziralo u borbi protiv nasilja i započelo s onime što se pomalo pogrdno naziva “mitingašenjem” – opozicija je dosad održala tri velika prosvjeda, a na dan izlaska ovog izdanja, u subotu, očekivao se i četvrti. No svoj je veliki skup organizirao i Vučić, i to u petak, nakon zaključenja ovog teksta. Drugačiji su to skupovi – jedni dolaze kako bi predsjedniku rekli da je stvorio nenormalno i izvanredno stanje u zemlji u kojoj nasilje nije iznenađenje. Drugi pristižu kako bi ustvrdili da su te ljude “strani centri moći” natjerali da to kažu. Svako društvo živi s unutarnjim kontradikcijama, i zasigurno ima nekih koji dolaze na oba skupa.

Prvi prosvjedi održani su 8. svibnja i na njima nije bilo političkih poruka ni uzvika, već su protekli u tišini u znak poštovanja prema žrtvama nezapamćenih zločina. Drugi prosvjed održan je četiri dana kasnije, I na njemu su se nezadovoljni građani okupili ispred Skupštine, a zatim su krenuli u šetnju kroz središnje beogradske ulice. Na tom prosvjedu također nije bilo incidenata. Treći put oporbeni prosvjednici okupili su se 19. svibnja i glasno su zahtijevali: “Vučiću, odlazi”, poručivši predsjedniku Srbije što misle o njegovu radu. Prosvjedi su prerasli u veliki opozicijski pokret, a mediji ih nazivaju “najvećima u modernoj povijesti zemlje”. U međuvremenu su se kristalizirali zahtjevi nezadovoljnika – smjena Regulatornog tijela za elektronske medije (REM), gašenje tiskanih medija i tabloida koji promoviraju mržnju i nasilje te oduzimanje nacionalnih frekvencija televizijama Happy i Pink koje, po njima, također promoviraju nasilje. Te tabloide i televizijske kanale oporba i brojni analitičari nazivaju “režimskima”, a cinici među njima dodaju da ih često uređuje sam Vučić i njegovi suradnici. Televizije u programima redovito ugošćuju ljude poput Vojislava Šešelja ili Veselina Šljivančanina, koje hrvatska javnost vrlo dobro poznaje po njihovim ratnim zločinima nad Hrvatima, a ne političkim istupima. Sve to i jest razlog zašto su se prosvjednici odlučili za toliko radikalne zahtjeve. U malo država aktivisti koji se bore za demokraciju to žele učiniti gašenjem konkretnih medija. Jesu li otišli predaleko? Nipošto, misli Biljana Stojković.

– Za mene je najvažniji zahtjev oporbe taj da se televizijama Pink I Happy oduzme nacionalna frekvencija. Temelji su vlasti propaganda I medijska kontrola, i ako se to ne promijeni, izbori će ubuduće izgledati kao i dosad. Uz ucjene, fizičke prijetnje, kao i one vezane uz radno mjesto, za Vučića je najvažnija alternativna, lažna stvarnost koju kreira kod birača. Čak 70% Srbije ne može vidjeti druge kanale osim provladinih i naprosto ne zna da opozicija postoji. Znamo da će se zbog toga Vučić najteže odreći spomenutih televizija, ali svejedno taj zahtjev vidim kao najnužniji – smatra ova političarka i aktivistica.

U toliko polariziranom društvo kao u Srbiji i pitanje reality programa postalo je središnja politička tema.

Mnogi u Srbiji zagovaraju njihovo gašenje i uklanjanje s programa zbog nasilja koje donose u domove gledatelja. Među sudionicima reality programa Zadruga na Pinku pojavio se I Zvezdan Slavnić koji je u Srbiji služio kaznu zatvora zbog ubojstva, dok je u Švicarskoj bio u zatvoru zbog pljačke.

U Zadruzi je bio i Kristijan Golubović koji je služio više zatvorskih kazni zbog trgovine drogom i nelegalnog držanja oružja, piše Radio Slobodna Europa (RSE). Kanal Zadruge na YouTubeu ima 2,1 milijun pratitelja, a sve snimke Zadruge na toj platformi imaju više od 12 milijardi pregleda. Najgledaniji su, piše RSE, upravo nasilni videi. Vlasnik Pinka Željko Mitrović rekao je da će ubuduće na programima njegove televizije biti nulta tolerancija na nasilje. Sam Vučić pak tvrdi da je vlast spremna razgovarati o reality programima. – No, ako se oni ukinu, ukinut će se svugdje. Ili će svugdje biti bez nasilja, ali o tome se mora razgovarati – rekao je predsjednik, a premijerka Ana Brnabić smatra da ti program “nisu specifičnost Srbije” te da su zahtjevi za ukidanje tih programa pokušaj pojednostavljivanja situacije.

S druge strane, i vlada je pribjegla mobilizaciji demonstranata. Oni su se spremali okupiti u petak kako bi izrazili podršku Vučiću i njegovim politikama. Neki su mediji u Srbiji objavili da je u travnju 2019. na skupu vladajuće Srpske napredne stranke bilo između 140 i 150 tisuća ljudi te da se očekuje da će i ovog puta biti najmanje toliko. Portal Nova piše da u državnim poduzećima postoji pritisak na zaposlene da se pojave na skupu, a vladajući su navodno u gradovima odredili kvote i time unaprijed definirali broj ljudi koji bi se morao okupiti. Vučićeva stranka, tvrde oponenti, organizirala je i 2200 autobusa koji bi ljude iz cijele zemlje trebali prevoziti u Beograd. Vladajući stalno ističu da je to pravo lice Srbije – na općim izborima prošle godine za Vučića je glasalo 60% birača, a njih 45% za njegovu stranku. Premijerka Brnabić rekla je da se “vlast može mijenjati, ali ne na ulici, već samo na izborima”. Osim što želi demonstrirati da ima veliku podršku naroda, vlada tezama o ‘obojenoj revoluciji’ u pokušaju želi reći da Vučića Zapad pokušava smijeniti. Kada je nedavno New York Times objavio kritičnu priču o njegovoj vlasti, Vučić je članak naprosto nazvao “porukom CIA-e”. Ta paranoična retorika pada na plodno tlo kod dijela građana, naročito nacionalista kojih je u zemlji mnogo. No za opoziciju ona je znak da Vučić ima osjećaj da situacija izmiče njegovoj kontroli.

– Među vladajućima vidi se panika i histerija, a Vučić je prvi put svjestan da ne drži konce u rukama.

Obično on kreira događaje, kao što sada umjesto SNS-a pokušava stvoriti neki novi pokret, no najnoviji su mu događaji tu stvar izbili iz ruku i pokazali da on ne kontrolira situaciju. Posebno se to vidi po ludilu organizacije kontraprosvjeda koji bi potencijalno mogao biti opasan događaj za koji nitko ne zna kako će završiti i hoće li biti visokorizična situacija – smatra Biljana Stojković koja smatra da to jesu eksplicitno antivladini prosvjedi, iako ne i stranački.

– Ne možemo promijeniti društvo ako ne promijenimo stranku koja je uzrokovala sve ovo. Sada pogotovo vidimo gomilu ljudi koji su bili apatični i dosad živjeli u svojim mjehurima. No ekstremni su slučajevi probušili te balone i došlo je do situacije u kojoj većina ljudi više ne može šutjeti. Naročito su se probudili mladi ljudi kojih smo velik broj vidjeli na prosvjedima – tvrdi ova profesorica i političarka koja je zatim putem medija pozvala studente na prosvjede.

Vučić je pribjegao i nekim političkim manevrima kojima, optužuje ga oporba, pokušava stvoriti privid promjena, a da bi zapravo sve ostalo isto. Osim velikog skupa koji je u petak organizirao u Beogradu, danas će njegov SNS održati izbornu skupštinu na kojoj bi se trebalo izabrati novo rukovodstvo njegove stranke koju više neće predvoditi on. Time se pokušava prikazati kao predsjednik svih građana zemlje I barem malo distancirati od stranke koje je ionako manje popularna od njega samog. Osim što će SNS dobiti novog šefa, ili novo kolektivno tijelo koje će upravljati strankom, SNS bi se trebao utopiti u novi Narodni pokret za državu, koji su kritičari već nazvali novim ruhom starog SNS-a. Očekivalo se i da će Vučić u nekom trenutku objaviti datum novih izbora, iako su prošli održani prije samo godinu dana, a nedavno je rekao da će na birališta Srbi opet najkasnije u rujnu. Iako nakon svakog glasanja SNS dobiva dovoljno mandata za mirno sastavljanje vlasti, Vučić nove izbore od 2012. saziva svake dvije godine (s iznimkom 2018.), kako bi stvarao dojam događanja i mobilizacije na političkoj sceni. Oporba se ionako žali da izbori nisu pošteni, a 2020. ih je i bojkotirala. Vučić dobro zna kako ga opisuju kritičari, nedavno je sarkastično rekao: “Ionako sam diktator.” Oponenti ga redovito uspoređuju sa Slobodanom Miloševićem, jugoslavenskim i srpskim diktatorom koji je započeo sve ratove na prostoru bivše Jugoslavije i zatim represijom uklanjao opoziciju s puta. Biljana Stojković smatra da trenutačna politika u Srbiji “istodobno i podsjeća i ne podsjeća na period borbe protiv Miloševića”.

– Tadašnja je atmosfera bila drugačija, opozicija Miloševiću bila je ujedinjenija, i sve je bilo mnogo jasnije. Tada smo znali da njega više ne želimo gledati zbog ratova, a danas se zapravo borimo protiv propagande. Ova borba više je nalik na onu protiv Goebbelsa nego protiv Miloševića. Trenutačna vlada u Srbiji nije diktatura poput onakvih o kakvima čitamo u udžbenicima, ova se zapravo održava putem propagande. Zato je možemo nazvati mekom, odnosno propagandnom diktaturom – zaključuje naša sugovornica.