U okviru panel diskusije koja je juče organizovana u Beogradu, sa našim prijateljima iz Evropskih zelenih diskutovali smo o izazovima zelenih politika u ovom turbulentnom periodu. Na panelu su govorili Rasmus Nordqvist poslanik Evropskog parlamenta i član odbora Evropskih zelenih, poslanica i kopredsednica Zeleno-levog fronta Biljana Đorđević i Kristina Milošević međunarodna sekretarka stranke Zajedno, a moderator razgovora je bio Marko Vujačić iz Zeleno-levog fronta. „Sada je trenutak da se borimo za normalan život“, rekla je Kristina Milošević. Ona je podsetila da je situacija u Srbiji nakom majskih tragedija kompleksna, pošto smo došli u situaciju da nismo više sigurni u svojoj zemlji. „Jasno je da postoji toliko stvari za koje je potrebno naći odgovarajuća rešenja. Za svakodnevnicu u kojoj bismo trebali da budemo sigurni da možemo da pošaljemo dete u školu, da kupimo hranu koja nam je potrebna, da imamo zdravstveno osiguranje i dostupno obrazovanje. Sada, kada su nam urušene institucije, kada ne postoji vladavina prava, jednakost, kada ne postoji demokratija u društvu, već smo zarobljeni u ovom autokratskom režimu, na izborima biramo normalizaciju društva. I kada pogledate sve ove vrednosti koje sam navela a koje nedostaju društvu, jasno je da su to vrednosti i zelenih politika koje sada sumiramo u jasan cilj, a to je normalno društvo“, rekla je Milošević. Ona se osvrnula i na mogućnost koalicione pobede na izborima i preuzimanja vlasti što bi podrazumevalo i suočavanje sa nizom problema koje aktuelni režim stvara i ostavlja za sobom. „Tada, kao odgovorni političari moramo početi da donosimo odgovorne odluke. Stranka Zajedno već godinu dana zagovara pristup rešavanja svih pitanja Zapadnog Balkana na međunarodnoj konferenciji, gde bismo stavili na sto ključna pitanja i gde bi, pored predstavnika zemalja Zapadnog Balkana bili i predstavnici Kvinte, gde bi se donele odluke i konačno nakon toga krenulo ka okretanju ovog prostora ka Evropskoj Uniji i njenim vrednostima, ali ne samo deklarativno kao što je sada situacija“, smatra Milošević. Ona je okupljenima rekla da veruje da je sve ovo moguće, kada ostvarimo prvi cilj, a to je normalizacija društva. „Verujem da je promena moguća, kao što sam sigurna da je sve u rukama građana. Sada je vreme da svi zajedno poverujemo da je moguće živeti u zdravom okruženju, sigurnim gradovima i samo tako možemo promeniti stvarnost. Nakon tog koraka, imaćemo prostora i mogućnosti za delegiranje političkih rešenja i ponuda, na svim narednim fer i poštenim izborima. Vreme je da se Srbija promeni“, zaključila je Milošević.
Kristina Milošević kandidatkinja za narodnu poslanicu na listi “Srbija protiv nasilja” ispred stranke Zajedno održala je govor na poslednjem protestu u svom Gornjem Milanovcu. Pročitajte šta je rekla okupljenima. Veoma sam ponosna na moj Milanovac. Već 22 nedelje za redom, vi ste tu, na protestu „Gornji Milanovac“ protiv nasilja i predstavljate bunt protiv ovog sistema, ljude koji su rekli da je dosta više. Bila sam na skoro svim protestima u Beogradu i ovde u Milanovcu, jer sam tu delila tugu i potrebu za promenom sa ljudima koji su jasno prisustvom objasnili da se Srbija mora promeniti. Tišina koja je vladala na protestima u maju govorila je više od bilo koje reči. Deca su nam stradala. Zadojena mržnjom i nasiljem sa televizija sa nacionalnom frekvencijom, gledajući kako je nastavnik ponižen od strane države a nečiji kum nagrađen delom države, gledajući nepravdu na svakom stepeniku svog odrastanja. A mi smo ćutali i puštali da se to stanje širi. Toliko se proširilo da smo izgubili 20 mladih ljudi. U našoj zemlji niko se više ne oseća bezbednim i to je razlog zašto su ljudi na ulicama već šest meseci. Jedina promena koju je ova vlast napravila je da je raspisala izbore. I nadamo se da su građani spremni da se na izborima izbore za Srbiju protiv nasilja. Svi vide i osećaju vrtoglavu inflaciju, korupciju ugrđenu u svakom kilometru napravljenog puta, partijsko zapošljavanje koje tera opštine i preduzeća da na četiri stola u kancelariji imaju bar šest stolica, jer zaposlenima je dovoljan samo telefon odakle će da najstraašnije pljuju neistomišljenike. Svi to znate sigurno i bolje od mene. Čast se mora vratiti u politiku. U prošlu subotu je bio poslednji protest u Beogradu, gde se sem voditelja, niko nije obratio, niko nije časno zatvorio proteste, jer su raspisani izbori. Časno je ispoštovati razlog početka ovih protesta. Sledećih mesec dana ide predizborna politička kampanja. Od sinoć sam i zvanično kandidat za poslanicu na listi „Srbija protiv nasilja“. A nije ljudski a ni časno da osim svojim pojavljivanjem učestvujem u daljoj organizaciji protesta jer su oni pokrenuti zbog ogromne tragedije koja se desila i tuge koju svi delimo. Svim srcem želim ispunjenje zahteva i smenu ove pogubne vlasti i uz svu empatiju koju osećam moram istupiti jer ne smeju tragedije da budu u svrsi kampanje. Želim da uputim ogromnu podršku za sve ove divne ljude koji će nastaviti da organizuju ovaj protest i takođe sve vas koji dolazite, ali takođe i za ljude koji su kod kuće koji su u strahu da se pojave. Časno je da nakon šest meseci od tragedije, održimo minut ćutanja za našu nastradalu decu.
Rade Radovanović je novinar i dramski pisac. Autor je mnogih radijskih i televizijsih emisija. Radio je na Radio Beogradu, Radio Slobodnoj Evropi, TV 5 Avali i drugima. Bio je dopisnik stranim medijima, a kao jedan od osnivača i urednika dnevnog lista Danas, pružio je veliki doprinos da istina probije medijski mrak, kako u vremenu devedesetih, tako i sada. U prvom delu knjige, Rade kaže da opisuje svoju unutrašnju borbu, jer ne može da bude objektivan, jer je to njegova zemlja, život, porodica, i da je tu odgovornost koja budi borbu. Ta odgovornost je potrebna da se probudi u svima nama. Ovo je svedočenje o jednoj našoj jako bliskoj istoriji, ali je i slika sadašnjosti u koju smo sebe doveli. Gospodin Veljko Đurović, je radio kao snimatelj-reporter od 1981. do 2007. prateći ratove na svim kontinentima. Dobitnik je dve nagrade za istraživačko novinarstvo, a za knjigu, kao gost promcije kaže da mu je upotpunila informacije koje poseduje o ratu na Kosovu, jer je kao reporter bio prisutan, ali da je iz Radovanovićeve knjige saznao mnoge detalje o kojima nije znao. Kristina Milošević, internacionalni sekretar stranke Zajedno, koja čvrsto zastupa stav da se sa istinom moramo suočiti, kako bismo mogli prepoznati probleme i napraviti napredak. Ona kaže: Snažno osećanje koje sam imala, dok sam čitala knjigu je nazinteresovanost donosioca odluka za žrtve. Kako ulazite u detalje odnosa onih koji odlučuju, prema onim o kojima odlučuju, gubite osećaj da su i sa jedne i sa druge strane živa bića. I to je poražavajuće. Strašna je i jedna žrtva pogrešnih koraka u politici ili pogrešnih odluka. I tada, tih nesrećnih devedesetih, a i sada isti ljudi su u glavnim ulogama u društvu. Ministar informisanja, koji se pominje u knjizi i koji se, tokom bombardovanja, najviše brinuo za svoju poziciju u Vladi, sad je predsednik Srbije i dalje se jedino brine o svojm političkom opstanku. Građani su samo sredstvo preko kojeg dolazi i ostaje na pozicijama vlasti. Kao društvo smo napravili otklon od problema, tražeći kako da pobegnemo, u druge države, u svoje mikrokosmose, u unutrašnjost svoja 4 zida, gde možemo, koliko toliko da se sačuvamo. I ja često kažem, da je nama potrebna evolucija a ne revolucija. Vreme je da postanemo odgovorni. Da razumemo da svako naše delovanje pojedinačno, proizvodi posledice po celokupno društvo. Tek tada će nam biti bolje. Na političarima je da donose odgovorne odluke, da se suoče sa problemima i da ih rešavaju, jer ih je narod zbog toga izabrao. A na građanima je da izaberu. Svako ima svoju odgovornost. I nema tu prostora za traženja krivaca u drugima. Svet će biti bolji, kada mi budemo bolji. Tako je jednostavno. Potrebno je da ova knjiga bude udžbenik, koji će da nas podseća kako autoritarizam žrtvuje zemlju, ljude, teritoriju, radi svog opstanka na vlasti. Da nam bude podsetnik da samo mi, svojom odlukom menjamo državu, sistem, društvo. I da nam to uđe u praksu, da donosimo odluke i da budemo odgovorni. Mora da nam se vrat ljudskost u društvo.
Kristina Milošević, predsednica opštinskog odbora Zajedno Gornji Milanovac i jedna od organizatorki protesta “Srbija protiv nasilja” u tom gradu u svom autorskom tekstu poziva na sutrašnji protest koji će biti organizovan nakon incidenta koji se desio na protestu prethodnog petka. Podsećamo da je jedan vozač svojim autom uleteo na skup u delu grada koji je bio zatvoren za saobraćaj i povredio jedno dete. Protesti traju i sve su brojniji u Gornjem Milanovcu. Mirni protesti na zatvorenom centru, sa šetnjom po trotoaru. Prošlog petka je u taj zatvoreni centar vozač ušao kroz trotoarski prolaz (a nije mogao direktno, morao je precizno da upravlja da bi to uspeo) vozio po trotoaru gde je bilo ljudi koji su se panično sklanjali, stigao do stuba, zaobišao ga, izašao na put koji je zatvoren za saobraćaj, udario dete na biciklu i prebacio ga preko auta. Nastavio je nakon toga da vozi još 500 metara, sve dok ga policija nije zaustavila. Protesti su počeli kao memorijalni, da zajedno svi podelimo tugu za preminulom decom, da zagrlimo jedni druge, zapalimo sveće i podignemo glas protiv nasilja. Nasilje se nastavilo svakodnevno. Stradaju opet deca, majke, očevi. Nije zakazao sistem, sistem ne postoji. Mi institucije nemamo, jer nam ništa ne funkcioniše kako treba. Građani Gornjeg Milanovca, kao i cele Srbije su besni, jer svaki dan imamo neko nasilje, koje se više otrglo kontroli. Toliko je ova vlast sve zadojila podelama, mržnjom, na svakom ćošku je nasilje, u medijima prostakluk i podele i upiranja prstom i to ne prestaje. Kakva god nesreća da se desi, vlast, koja bi trebalo da drži kontrolu nad situacijama, kako bi država pružila sigurnost svojim građanima, samo dodaje ulje na vatru. Predsednik opštine Gornji Milanovac na ovakav incident i na reakciju ljudi koji su na protestu, kaže da smo gomila bolesnih umova, koja se raduje nesreći. Nemaju nikakvog obzira prema građanima. Dokle više da stradaju ljudi, dokle više da nismo sigurni i da ne znamo kada ćemo biti? Nakon ovolikog nasilja koje se događa svakodnevno, niko nije bezbedan. Pozivam sve zdravorazumske ljude koji vape za slobodom i istinom, ljude iz okolnih gradova, iz cele Srbije, da dođu na protest protiv nasilja u Gornjem Milanovcu u petak 1. septembra u 19h, da skupa napravimo, Šumadijski protest, da dignemo glas, da ne damo više. Doći će nam govornici, Aleksandar Gubaš, novinar i Milan Jevtić, nastavnik istorije. Ne postoje vaša i naša deca, postoje samo deca. Hoćemo budućnost, a budućnost su deca. Imali smo užas, čovek je ludo vozio kroz pešačku zonu i udario dete. Hoćemo istinu, da znamo: ako je zdrav zašto je krvnički udario dete, ako nije zdrav zašto vozi. Hoćemo jedan jedini put da nam država kaže istinu. Ovaj poziv nije samo moj revolt, ovo je apel svake majke, svakog ljudskog bića koga je režim naterao da šapuće. Ljudi, dođite u Gornji Milanovac u petak 1. septembar u 19h. Gde ti je strah tu ti je zadatak. Ja nisam hrabra žena, ja se bojim ovog režima , ali meni je ljudski zadatak da vas sve pozovem na protest.
U Gornjem Milanovcu je juče pred početak protesta „Srbija protiv nasilja“ kroz zatvoren centar gde deca voze igračke autiće i bicikle, prošao je auto trotorom, pa ulicom, udario dete na bicikli, prebacio ga preko auta i nastavio da vozi kao da se ništa nije desilo. Predsednica odbora stranke Zajedno u Gornjem Milanovcu i jedna od organizatorki skupa u ovom gradu smatra da je vlast odgovorna za ovaj incident koji je rezultat njihovog sejanja decenijske mržnje. „Naša država ima granice koje je drže u komadu, ali se sistem u samoj državi raspada i uništava živote nas, građana“, ogorčena je Milošević. Ona objašnjava da je čovek koji je vozio ovaj auto priveden i zadržan u policiji, kao i da prema zvaničnim saopštenjima nije imao alkohola u krvi. Ipak, još jedno dete ove naše Srbije moglo je da strada. „Građani su besni na ovu vlast. Sa pravom su besni, jer ne možemo da podnesemo više stradanja naše dece. Protest je nastavljen ispred policije u Gornjem Milanovcu. Tu smo čuli da je priveden, da mu je određen pritvor, ko je, onda su krenule informacije o njemu, jer je ovo mali grad – da li je trebalo i da ima dozvolu, s kim se druži…“, kaže Milošević. Ona veruje da je vlast odgovorna. „Ovo su posledice njihovog sejanja decenijske mržnje, njihove podele naroda, zapošljavanja nesposobnih, samo zato što imaju partijsku knjižicu, razaranja sistema na paramparčad zarad održanja na vlasti njihove kriminalne hobotnice“, rekla je Milošević. Ona dodaje da institucije ne funkcionišu i da se vlast ponaša kao da je Srbija samo njihova i da mogu da rade šta god žele, dok nam deca stradaju. „Već 11 godina nam uništavaju zdrav razum lažima, rijalitijima, nenormalnim razlozima da rasprodaju sve što ova zemlja ima da bi stekli korist, ali sada nam deca stradaju. Ovako više ne može! Sve se mora promeniti i to bez odlaganja! Zajedno sa građanima moramo učiniti ovu zemlju boljim mestom za život“, zaključuje Milošević.
Protesti su nastali iz potreba normalnih ljudi da saberu bol i tugu na jednom mestu, da osetimo da nismo sami, da u tišini podelimo očaj. Naredni protesti su izazvani negiranjem odgovornosti za sve što se desilo i stvorili su bes i gnev prema odgovornima na vlasti koji su i doveli do ovakvih tragedija svojim delovanjem. Taj bes i želja za pravdom je prisutan kod građana koji se iz subote u subotu okupljaju u Beogradu i koji neće odustati. Nakon tragedija koje su nas zadesile u maju mesecu započeli su protesti na ulicama Srbije. Oni se nastavljaju, kao što vidimo i tokom leta. Zašto protesti i zašto treba protestovati? Nakon tragedija koje su nas zadesile u maju mesecu, svi smo osetili tugu i bol koji nismo mogli da smirimo u sebi. Osećaj da je Srbija, kao zemlja i mi kao društvo u njoj, došlo do toga da dete uzme pištolj i ubije svoje vršnjake ili da neko ide ulicom i puca na ljude je bilo poražavajuće za sve pristojne i misleće građane Srbije. Jasno je da smo posrnuli, da smo izgubili onaj osnovni osećaj koji država i institucije treba da pruže, a to je sigurnost. Protesti su nastali iz potreba normalnih ljudi da saberu bol i tugu na jednom mestu, da osetimo da nismo sami, da u tišini podelimo očaj. Naredni protesti su izazvani negiranjem odgovornosti za sve što se desilo i stvorili su bes i gnev prema odgovornima na vlasti koji su i doveli do ovakvih tragedija svojim delovanjem. Taj bes i želja za pravdom je prisutan kod građana koji se iz subote u subotu okupljaju u Beogradu i koji neće odustati. Po Srbiji, kao u našem Gornjem Milanovcu imamo proteste, građani su na ulici sa voljom da promene ovu stvarnost iz istih razloga. Jedanaest godina je ova vlast u Srbiji. Za to vreme doveli su govor mržnje kao legitiman govor u medijima i institucijama, blaćenje svojih političkih protivnika lažima koje se mogu uporediti sa primitivnošću, misleći da će zauvek biti u poziciji da drže ovu zemlju zarobljenom. Zatrovali su medije rijaliti programima, na kojima su blud, razvrat, bahanije i nevaspitanje u svakom minutu, silnim analitičarima koji vređaju inteligenciju ovom narodu, kako bi oni imali svoj neograničeni prostor za širenje mržnje i laži. I zbog svega ovoga nema povratka nazad. Neće se promeniti ništa, neće se situacija normalizovati, dok se zahtevi protesta ne ispune. I zato je potrebno protestovati. Prisutni ste na porotestima kako u našem gradu, tako i u Beogradu. Koja je primarna poruka protesta? Građani su na ulicama jer neće više da trpe ovu stvarnost koju je SNS stvorila u Srbiji. Zvona koja su nas probudila iz anesteziranosti silnim aferama koje je ova vlast pravila ( od helikoptera, Krušika, Jovanjice, stradanja Stanike Gligorijević na naplatnoj rampi u Doljevcu, rušenje Savamale, Cvijanova smrt, Oliver Ivanović, Veljko Belivuk i ekipa sa tribina….) su bila prejaka. I sada nema nazad. Ne možemo živeti u paralelnom univerzumu između režimskog informativnog programa i dnevnog života. Hoćemo državu u kojoj mediji ne šire mržnju, nasilje i podelu, hoćemo da odgovorni za to širenje mržnje budu smenjeni i sankcionisani i da vlast odgovora, jer je dovela ovu zemlju do toga da se desila ovakva tragedija. To je najvažnija poruka građana koji su na protestu. U kakvom okruženju nam odrastaju deca? Ono što je evidentno je da smo postali duboko podeljeno društvo, gde su se određene vrednosti izgubile. Sve je manje konteksta u kojem Srbiju možemo uporediti sa zemljama Evropske unije,tako da nam ostaje samo metafora da nam je sistem bušan poput švajcarskog sira. Bez uređenog sistema imamo privid normalnosti, a ta anomalija najviše utiče na najmlađe. U takvom okruženju kao rezultat imamo decu koja odrastaju uz pogrešne vrednosti, koje utiču na njihovo formiranje karaktera i svesti o sebi i društvu. U našoj maloj sredini, kao što je Gornji Milanovac, reči predsednika opštine koje opisuju moje političko delovanje kao poziv da mladi uzmu pušku u ruke i ubiju predsednika Srbije, ili da želim da dođem na vlast vešanjem, ubistvima i nabijanjem na kolac, su reči koje pogađaju moju decu i koje i njih čine nebezbednim. A to tako izgovoreno služi ni za šta drugo nego da meni i mojima direktno ugrozi bezbednost. Na takvom primeru vidite da je mnogo toga otišlo u pogrešnom smeru, ali isto tako vidite i kuda nas vode ljudi na vlasti. Koji su glavni problemi sa kojima se susrećemo na lokalu i kako Vam se, uopšte čini funkcionisanje lokalne vlasti minulih godina? Osnovni problemi u Gornjem Milanovcu su netransparentnost u radu lokalne samouprave, kao i zapošljavanje nestručnog kadra, kojima su preskočili čak i čuvene rođačke i kumovske vrednosti. Ostalo je samo da se radi sve u svrhu partije, a ne opštine. Ako ćemo pristojnim jezikom da razgovaramo. Ono što je prouzrokovalo taj problem jeste bahatost i osionost u razumevanju ili bolje reći nerazumevanju funkcija koje donosi vlast. Ne možete se prvo, otuđiti od naroda, a zatim i raditi kako vam se prohte. Novac kojim se raspolaže je novac svih građana ove opštine a samim tim je potrebno i ulagati i stvarati u skladu sa potrebama građana. Recimo, pitanje koje mladi ljudi postavljaju stalno je kako obogatiti kulturni život, a mi imamo paradoks da deo doma kulture postaje hotel. Umesto da se stvori centar za mlade, za razvoj kulture, dijaloga, podsticanje osamostaljivanja, usavršavanja, mi dobijamo privatni turistički aranžman. U zdravom sistemu, pojedinac radi za društvo, dok je kod nas opšte društveno dobro stavljeno u ruke pojedinca. To je u njihovom objašnjenju potreba za razvoj grada, ali nije u shvatanju građana. Mi iz stranke Zajedno, stalno ukazujemo na nepravilnosti. Još u januaru smo tražili da i naša deca imaju pravo na besplatne udžbenike, vrtiće i pravo na vaučere. Ako se ljudi iz vlasti ne bore da sva deca u Srbiji imaju jednaka prava, mi moramo tražiti ta prava, ma koliko nas oni ignorisali. Svi mi koji se bavimo politikom, u ovom slučaju opozicionim radom, smo tu da ukažemo na potrebe građana i ono što su njihova razmišljanja. Kako komentarišete narativ predstavnika vlasti u
U Gornjem Milanovcu će u petak od 20 časova biti organizovan sedmi po redu protest „Srbija protiv nasilja“, a ovog puta okupljenima će se obratiti student Pavle Cicvarić koji je bio jedna od glavnih meta vlasti u prethodnom periodu. Kristina Milošević, predsednica lokalnog odbora stranke Zajedno veruje da su ovi protesti probudili građane iz beznađa. „Građani su ustali, raspoloženi i spremni da promene ovu sadašnjost. I ma koliko se svi upinjali da objasne kako su vrućine, odmori, superćelijske oluje i šta sve ne nabrajaju, ne bi li ugasili protest, građani su na ulicama“, kaže Milošević. Ona dodaje da su protesti probudili građane iz beznađa koje su svakodnevne afere ove vlasti izazvale. „I sada nema nazad“, kaže Milošević koja veruje da to ne misle samo političari već i građani koji su pronašli vrednost za koju se bore i zbog čega su i izašli na ulice. „Ta vrednost oko koje smo se okupili je povratak normalnog života“. „Ugrožen nam je normalan, pristojan život. Ne može i neće više niko da trpi nasilje u medijima, ogavnosti u ponašanju ljudi na televizijama sa nacionalnom frekvencijom, silnim stručnjacima koji nam objašnjavaju da je nenormalno normalno, dok voditeljka pokazuje donji veš. Neće niko više da sluša kako nam vređaju razum i inteligenciju“, rekla je Milošević. Ona kaže da su građani Gornjeg Milanovca na ulicama svakog petka i da poručuju da ne odustaju: „I niko neće odustati sve dok se zahtevi ne ispune. I sve dok ovoj vlasti, ovom režimu ne vidimo leđa“, veruje Milošević. Ona se osvrnula i na poziciju SNS-a u tom gradu iz koga su kako kaže na kontramiting 26. maja za Beograd otišli poluprazni autobusi, jer su mnogi koji su bili pozvani, odbili da daju podršku tom velikom skupu Aleksandra Vučića. „Svi znaju ko su botovi u Gornjem Milanovcu, našli su im imena, slike, profile na društvenim mrežama i glasno o tome govore. Počelo je da se sve glasnije priča o proneverenom budžetskom novcu i o načinu rada javnih ustanova i preduzeća u Gornjem Milanovcu. Šaputali su do skoro, a sada sve glasnije. I sve će isplivati“, rekla je Milošević. „Krenulo je da curi sa svih strana i koliko god se vlast trudila da pokaže kako ih ne dotiču protesti, kad sednu u četiri zida, jasno im je da ta vlast klizi iz njihovih ruku. Ne mogu više da obmanjuju, da se ponašaju tako silno i bahato. Sramota se ponovo vraća u javni život, jer su pristojni građani pokazali kako se uspravno i dostojanstveno brani Srbija. I mnogi funkcioneri će biti crvenih obraza od sramote zbog svega što su izgovorili vređajući druge. Zbog svega što su radili, sramotno ili krivično, odgovaraće, itekako“, dodaje ona. Predsednica opštinskog odbora stranke Zajedno veruje da samo zajedno, sa građanima možemo od Srbije napraviti bolje mesto za život. „I na dobrom smo putu da to i ostvarimo!“, zaključila je Milošević.
Prenosimo intervju koji je naša Kristina Milošević dala za hrvatski časopis Poslovni dnevnik. Kristina Milošević rođena je 1984. godine u Gornjem Milanovcu. Ekonomski fakultet je završila u Beogradu. U općini Gornji Milanovac obnašala je dužnosti članice Općinskog vijeća od 2012. do 2016. godine, a u razdoblju od 2016. do 2020. godine bila je zastupnica u Skupštini općine Gornji Milanovac. Pored funkcije međunarodnog tajnika stranke Zajedno za Srbiju, obnaša I dužnost internog revizora stranke. Vaš program se zasniva na okretanju ka zelenim politikama. Međutim, Srbija danas uveliko zavisi od fosilnih goriva, pre svega lignita za podmirivanje preko 60% potreba za električnom energijom i termoelektrane pokrivaju bazni konzum električne energije u Srbiji. Koje su alternative i da li postoje dugoročni planovi za zamenu posotjećih termoelektrana na lignit i šta bi oni podrazumevali? Ono što je potrebno u novoj energetskoj politici Srbije, je da se oslonimo na energetsku tranziciju ka obnovljivim izvorima energije, kao što to uveliko i ubrzano radi čitav razvijeni svet. Umesto potrošnje i uvoza miliona tona uglja, mogli bismo da pokrenemo novu energetsku politiku “sunčanih krovova”, kako bi svako domaćinstvo postalo proizvođač električne energije, čime bi se i znatno smanjilo zagađenje vazduha – u čemu smo definitivno neprikosnoveni lider u Evropi, pa neretko i u svetu. U Nemačkoj, koja je uveliko krenula u zelenu energetsku tranziciju, već postoji ovakva politika „solarni panel na svaki krov“ i planiraju da u prvom krugu postave 1,5 miliona solarnih panela. Ako mogu Nemci, zašto ne možemo i mi? Čak su i sami građani Republike Srbije počeli sa ugradnjom solarnih panela na svoje krovove kako bi obezbedili snabdevanje energijom za svoje domove i privatne biznise. Da li i oni predstavljaju opasnost po naš energetski sistem? Ili su postavili solarne panele zbog toga jer je njihovo snabdevanje energijom ugroženo lošim poslovanjem EPS-a i strahom da neće imati dovoljno struje? Ugradnjom solarnih panela, dobili bismo novu, čistu solarnu elektranu od barem 350 megavata na krovovima građana Srbije, a uštedeli bismo na uvozu barem 70 miliona evra po sadašnjim cenama. Gruba procena je da postoji dva miliona krovova koji su kandidati za sunčane krovove Srbije. Na taj način bi se mogla smanjiti i proizvodnja u termoelektranama za 55% što bi značilo uštedu oko 22 miliona tona uglja. Investicija za nabavku panela u ovom scenariju iznosi oko 13 milijardi evra, dok bi period otplate trajao od 5 do 13 godina, u zavisnosti od kretanja cene električne energije na tržištu. Vremenski okvir projekta trajao bi 8 godina što bi bilo dovoljno vremena za postavljanje 36 miliona panela, što bi značilo 4,5 miliona godišnje. To bi takođe u Srbiji otvorilo i 8 hiljada radnih mesta. Međutim, to ne bi bilo sve, jer bi i kasnije, nakon ugradnje solarnih panela, bilo dodatnih radnih mesta za održavanje. Samim tim i enormno zagađenje bi se smanjilo. Da li ste u kontaktu sa Sindikatima EPS-a? U kontaktu smo, podržavamo njihov ideje i naravno da smo podržali i njihov protest koji je zasnovan na problemu početka privatizacije EPSa. Kakvo je stajalište stranke Zajedno oko transformacije EPS-a u A.D.? Smatramo da je to prvi korak ka privatizaciji javnog dobra, što svakako vodi ka povećanju kapitala pojedinaca, a to nikako nije u interesu građana. Snabdevanje strujom mora ostati u rukama države, a svakako EPS bi trebalo da igra ključnu ulogu u prelasku na obnovljive izvore energije, i to prvenstveno mislim na solarnu energiju. U ovoj državi je jako bitno da postoji takvo državno preduzeće koje će se rukovoditi interesima građana, jer postoji tendencija privatizovanja ne samo državnih preduzeća, nego čak i nacionalnih parkova, a to vodi ka privatizaciji države i svih javnih dobara, u korist manjine koje je bliska vlasti. U Srbiji samo u Gornjem Milanovcu postoji organizovano prikupljanje i sortiranje otpada na opštinskom nivou. Šta sve Zajedno planira da uradi na tom planu? Najveći problem Srbije su divlje i nekontrolisane deponije koje je potrebno urediti, da ne bi zagađivale okolinu a nakon toga preći paralelno u sistemsko rešavanje skladištenja i odlaganja đubreta, koje bi vodilo ka reciklaži, kao ključnom delu cirkularne ekonomije. Mi nemamo informacije šta se dešava sa materijlima koji se razdavajaju u pripremi za reciklažu, ne postoji jasna informacija šta se dalje dešava. Postoji način razvrstavanja otpada, ali svakako je veliki znak pitanja da li se i zašto se procedura ne sprovodi u potpunosti. Naši planovi su svakako da ispratimo da se ceo krug reciklaže ispuni, da podstaknemo preduzetništvo na reciklažu, i da na različite načine, koristi obnovljene materijale i kroz neke inovativne procese i proizvode, pa na kraju i kroz umetnost. Moramo smanjiti količinu đubreta koje postoji u srbiji. Reciklaža je jedan od najefikasnijih načina, a zajedno sa tim, podsticanje na cirkularnu ekonomiju, kao i na korišćenje obnovljenih materijala dovelo bi do evolucije u industriji u Srbiji, a očigledno je to i potrebno. Nedavno je puštena u pogon spalionica otpada u Vinči. Čini se da je projekt već zastario, i da nije u skladu s Referentnim dokumentom o najboljim raspoloživim tehnikama za spaljivanje otpada. Spalionici će za proizvodnju električne energije biti potrebno 320.000 tona otpada. Hoće li to ugroziti dostizanje cilja o reciklaži 65% otpada? Spalionica u Vinči je projekat koji bi trebalo da doprinese uređenju i sređivanju otpada u Beogradu. Pored ogromne količine nagomilanog đubreta u Vinči, koje je potrebno preraditi, postoji i problem zastarelosti tehnologije koja se koristi, a za sada nije sigurno na koji način če sve to i raditi. Sama ideja zelene energije koja bi trebalo da pronikne iz splionice je jako problematična, jer je u suprotnosti sa evropskim zakonodavstvom, s kojim bi Srbija trebalo da uskladi svoje pravne regulative, kao kandidat zemlja za članstvo u EU. Količina planirana za spaljivanje, a uglavnom plastičnog otpda, koji se zasigurno ne može smatrati obnovljivim izvorom energije, svakako dovodi u problem i nacionalne ciljeve u smislu reciklaže određenje količine otpada, kao deo usaglašavanja sa evropskim vrednostima. Da li možda imate u planu projekte prekogranične saradnje o reciklaži otpada? Naravno. Jedna od tema kojima se stranka Zajedno bavi je i regionalna saradnja, a osnov te saradnje predstavljaju kako zajedničke regionalne politike na kojima radimo zajedno sa zelenima, tako i
Kao internacionalni sekretar stranke Zajedno bila sam deo delegacije na 37. kongresu Evropske zelene stranke u Beču ovog vikenda, zajedno sa kopredsednicom stranke Biljanom Stojković. Jedna od tema ovog kongresa bio je i proces pristupanja zemalja Zapadnog Balkana EU. Kako smo već pokrenuli povezivanje zelenih Zapadnog Balkana u prethodnom periodu, svakako smo stava da je potrebno posmatrati čitav region kao celinu, s obzirom da imamo slične probleme i moramo doći do zajedničkih rešenja. Prvenstveno moramo raditi na tome da region bude siguran i bezbedan bez konflikta među zemljama regiona, a kao sledeći korak da stvaramo ekonomsku zajednicu Zapadnog Balkana, kao način da ubrzamo naš put ka pristupanju EU. Od takve saradnje u regionu, sve zemlje Zapadnog Balkana bi imale brži napredak, kao i Evropa, u celini. Na tim osnovama mogli bismo jačati veru građana u evropske vrednosti, koja je ovakvom vlašću, u Srbiji, poprilično umanjena. Kada vlast ne radi na tome da društvo bude demokratsko, kada radi na urušavanju institucija i obezvređuje vladavinu prava, onda imamo i rezultate koji pokazuju manju veru građana u EU, gde su zastupljene ove vrednosti. Usled urušavanja institucija, nedostatka demokratije u društvu, došli smo do toga da nam je medijski i javni prostor strašno zatrovan podelama, mržnjom i nasiljem. Veliko je interesovanje za dešavanja u Srbiji povodom protesta koji se održavaju svake nedelje u Beogradu, a izražena je i podrška predstavnika zelenih iz cele Evrope. Ono što je sada slika situacije je da smo zemlja u kojoj se vidi da narod želi promene, kao i da je tragedija koja je dovela do ovog bunta snažno probudila građane i da je ovo početak promene društva i javnog prostora. S obzirom da radimo na regionalnom povezivanju zelenih Zapadnog Balkana, sa ljudima koji misle kao i mi, da je vreme da se naš prostor posmatra bezbednim, stabilnim i ekonomski i energetski sigurnim, ovaj kongres doneo je neke nove ideje kako možemo da nastavimo to povezivanje. Kada imate ljude koji u svojim zemljama žele da naprave promene na bolje a tiču se mira, solidarnosti , zajedničkog evropskog puta, onda zajedno, usaglašeni u tim ciljevima možemo da napredujemo. Ako smo mi, zeleni, mogli da se povežemo, zašto to ne bi uradili i drugi politički akteri. Kristina Milošević, internacionalni sekretar stranke Zajedno
Predsednik opštine Gornji Milanovac optužio je Kristinu Milošević, internacionalnu sekretarku Zajedno i predsednicu OO Zajedno u Gornjem Milanovcu da poziva mlade ljude na ubistvo predsednika države, na vešanja, nabijanja na kolac i da joj je potrebna pomoć stručnih službi bolnice. Ove optužbe usledile su nakon dva masova ubistva koja su zadesila Srbiju. Protesti koji su potom usledili samo su kulminacija onoga sa čim se srpsko društvo suočava decenijama. „Na sva moja politička pitanja, kritike, zahteve za obrazloženjem određenih odluka, dobijala sam užasne komentare o mojoj porodici, pominjanje mojih roditelja, dece, razna poturanja na poslu. Uvek sam vraćala na priču o politici i na pitanja koje sam postavljala. A ja živim u Gornjem Milanovcu, maloj opštini“, rekla je Kristina Milošević. „Pomnožite tu salvu nevaspitanih, neprimerenih reči sa 145 opština i gradova u Srbiji i dobićete mržnju i podelu naroda u ogromnoj količini, koja nas zatrpava. Dodajte na to medije naklonjene vlasti, samog predsednika kao glavnog generatora mržnje ka neistomišljenicima i dobićete užas“, dodala je ona. Milošević saopštava da je posle prvog protesta optužena od strane predsednika opštine Gornji Milanovac da poziva mlade ljude na ubistvo predsednika Aleksandra Vučića, na vešanja, nabijanja na kolac i da joj je potrebna pomoć stručnih službi bolnice. „U jednom tekstu izrazio je toliko mržnje, nevaspitanja, odvratnosti koje ne mogu ni da pojmim. I to posle protesta zbog onakve tragedije. Nije im dosta. Ne žele da se zaustave, jer misle da, ako stanu, izgubiće fotelje i beneficije“, rekla je Milošević. Vreme je da se ovome stane na put. Srbija ima toliko pristojnih ljudi, koji ne žele više da ih truje šaka loših i nepristojnih. Ti pristojni ljudi su šetali u ponedeljak, u tišini koja je govorila više od reči, šetali u petak u duplo većem broju i rekli jasno šta su zahtevi. I šetaće i u ovaj petak. I to u još većem broju. „Dolaziću na sve proteste dok se ne ispune uslovi. Mora se stati sa širenjem mržnje! Mi to moramo i možemo zaustaviti samo zajedno!“, zaključuje Milošević