kontakt@zajedno-moramo.rs

Dejan Atanacković za Novi magazin: Evropa je naša prirodna sredina

Vlast treba da sprovodi ono što se struka i građani dogovore u što neposrednijem dijalogu, kaže za Novi magazin pisac, vizualni umetnik i gradski odbornik Dejan Atanacković, jedan od kandidata na predizborima stranke Zajedno za gradonačelnika Beograda

Uoči intervjua s piscem, vizuelnim umetnikom i predavačem na više univerziteta u Italiji, a u poslednje vreme sve zapaženijim političarom i gradskim odbornikom stranke Zajedno Dejanom Atanackovićem, u Zaječaru na pruzi prema Prahovu prevrnule su se dve cisterne sa fosfornom kiselinom. Bio je to povod da umesto o predizborima za gradonačelnika Beograda, na kojima je Atanacković bio prvi kandidat, razgovor počnemo od teme koja je u fokusu ove političke grupacije, učestalih akcidenata i zaštite životne sredine.

Četvrti ili peti akcident za manje od mesec dana, prevrtanje vozila sa opasnim materijama, najčešće na prugama koje, kaže se, posle Tita niko nije radio, sem ovog parčeta do Novog Sada i malo prema Baru.

U našoj istoriji teško je naći vlast koja se toliko može poistovetiti sa ekološkom katastrofom kao ova. Ova vlast predstavlja ekološku katastrofu, a ovo što se sada dešava je samo početak i ukoliko dozvolimo da nastave da vladaju na način na koji to rade, imaćemo sve goru situaciju, sve veća zagađenja. U krajnjoj liniji, možemo sve to da izmerimo i imamo jasan uvid u to; govorimo o neodgovornosti i potpunom nepostojanju regulative, pravila, što izaziva da se takve stvari događaju. Pri tome vidimo da vlasti ni na koji način nije stalo do poštovanja zakona i pravila, sem onoga što predstavlja visok lični profit, a interes, pa i bezbednost građana ne spadaju u taj domen.

Bitno je da svako ko će jednog dana smeniti ovu vlast ima u vidu zapuštenost društva s kojom moramo da se suočimo, a tiče se i infrastrukture, vladavine prava i niza stvari koje se dešavaju decenijama, a ništa se ne rešava, kao što je odnos prema kulturnoj baštini i identitetu. Suočavamo se sa situacijom da su neki objekti koje ovi ludaci hoće da ruše nama veoma važni, a nezaštićeni su, tako da se mi kao društvo pre svega moramo suočiti sa opštom zapuštenošću.

Drugi aspekt je da niko ne odgovara, niko nije kriv, kao ni za nesreću u rudniku Soko, kada je poginulo osam ljudi.

To je princip koji vlada na svim nivoima, to je uostalom princip koji je uspostavio sam predsednik Republike, koji prikriva dokaze o ubistvima i nesrećama, koji će jednog dana, kao i svi učesnici kriminalnih i prestupnih radnji, morati da odgovara pred pravosuđem kad ono bude ponovo uspostavljeno.

Idemo na temu koja je i povod za razgovor – predizbori u Zajedno. Dosad je predstavljeno šest kandidata. Recept je uzet iz Budimpešte, šta je vas navelo na taj korak i šta je suština predizbora?

Nas interesuje neposredna demokratija i ovo je mogućnost da se nivo odlučivanja što više približi građanima, uvodimo praksu direktne demokratije, gde se građani i pre izbora pitaju za koga mogu da glasaju; ne da se stranka pojavi sa već definisanim rešenjima već da se građani uključe u sam izbor stranačkih kandidata. Ja se nadam da će se predizborima priključiti i još neko od vrednosno i politički srodne opozicije. Suština predizbora je da se stvore mogućnosti za prijateljsku utakmicu čiji će cilj biti formiranje jakog tima za smenu režima. Taj tim može biti sačinjen od pristalica jedne stranke ili šireg fonta, ja sam za širenje tog fronta stranaka bliske orijentacije.

Beograd je trećina Srbije, administrativni i kulturni centar, mediji… malo je drugačiji od ostatka Srbije. Šta vidite kao prioritete?

Vidite, ja mislim da sve što predstavlja probleme u Beogradu jesu problemi i na nivou cele Srbije i imaju identičan koren. Ono što je u samom Beogradu potrebno menjati, a u jednom trenutku biće potrebno i u celoj Srbiji, pre svega su stvari koje se tiču vladavine prava, uvođenje stručnosti u institucije i vraćanje stručnosti u upravljanje gradom, približavanje upravljanja gradom građanima. Ono kako ja vidim vlast jeste da sprovodi ono što se struka i građani dogovore u direktnom, najširem mogućem dijalogu. Jedna od stvari koja mi se čini važnom jeste saradnja sa aktivističkim organizacijama koje su u Beogradu brojne i vrlo upućene u konkretne probleme koje se tiču lokalnih zajednica, pokrivaju čitav dijapazon problema i često nude rešenja koja ćemo mi kao neka buduća vlast svakako morati da uzmemo u obzir i s tim ljudima radimo na donošenju odluka.

Šta je u vašem pretpredizbornom programu najvažnije i šta najviše zamerate aktuelnoj vlasti?

Mogu da kažem lični stav, a verujem da se kao kandidati svi nalazimo na tim pozicijama; uvek je ključna politika za nešto, ne protiv nečega, ali ispred nas se isprečilo toliko problema da prvo moramo da se posvetimo zaustavljanju štetnih projekata koji su u toku. Pre svega mislim na planiranu gradnju na Makiškom polju, na vodoizvorištu, i kad pričam prijateljima u Italiji, oni ne mogu da veruju na kom se nivou ludila to dešava. Govorimo o gradu od četiri miliona kvadrata koji se planira na mestu odakle se Beograd napaja pijaćom vodom. Metro je tu sada manje važan problem jer za tri godine nisu uspeli ni da nacrtaju linije, a kamoli da počnu radove, što je na neki način dobro iako su potrošili 3,5 miliona evra.

Jedna od prvih stvari mora da bude zatvaranje javnih preduzeća koja ne samo da proizvode gubitke nego i štetu, pa da se samim tim postavi i pitanje odgovornosti za to što je nekom pala suluda ideja da potpisuje ugovore za gradnju metroa na jednom takvom mestu. Dakle, pod hitno vodoizvorište vratiti pod nivo zaštite koju je imalo, a možda je i proširiti.

Tu je, zatim, pitanje Beograda na vodi, koji predstavlja jedan suštinski kancer čije se metastaze šire po celom Beogradu i šire, treba otvoriti tajne ugovore, naplatiti dug koji Beograd na vodi ima prema gradu, više od sto miliona evra, i to samo jedan dug ortačkih firmi. U ovom budžetu imamo zaduženje više od 25 miliona evra za razne infrastrukturne projekte, a ne naplaćujemo dugove kojima bismo mogli da obnovimo vozni park Gradskog saobraćajnog preduzeća, na primer. Jedna od najvažnijih stvari kojima se svaka vlast mora posvetiti jeste problem kanalizacije i infrastrukture, odlaganja otpada i zagađenja, one su sve međusobno vezane i neodvojive od korupcije.

Vezuju vazduh, vodu i zemlju, i samim tim zdravlje i živote ljudi.

Naravno.

Svedoci smo i nastojanja da se sruši stari Savski most, Goran Vesić je imao ideju da ga preseli u park, Aleksandar Šapić je za uklanjanje… Vi ste aktivni zagovornik očuvanja mosta. Šta će se desiti?

Mi taj most moramo da odbranimo, ne odbraniti ga je poraz koji bi bio daleko više od gubitka jednog mosta. Tu postoje mnogi aspekti koji su možda manje interesantni građanima, ali tiču se kulture i identiteta, sećanja, istorije. Taj most je odavno trebalo da bude deo sistema zaštite kulturne baštine, trebalo ga je smestiti u kontekst Starog sajmišta – da ne govorim sada o Starom sajmištu i celoj svinjariji koja se dešava s revizijom onoga što se tamo događalo i načinom na koji se korumpirana struka time bavi! – ali kad je stari Savski most u pitanju, postoje kulturni i istorijski aspekti. Evropa Nostra se oglasila sjajnim saopštenjem.

Tu postoje i konkretni saobraćajni aspekti, planira se rušenje funkcionalnog mosta, što podrazumeva da dve godine, kako kažu, a možemo da računamo na niz godina kako grade, kada će se 14 odsto saobraćaja preusmeravati na susedne mostove. Još gluplja stvar, možda i najneverovatnija, jeste da u trenutku kada dobijete taj novi most a većim kapacitetom saobraćaj nema gde da ode! Nisu ni počeli da rade na pristupnim saobraćajnicama i tunelu, koji je suština tog ulivanja saobraćaja preko tog zamišljenog mosta i u trenutku kada bi otvorili taj novi most, imali bismo zagušenje. To je jedan od primera koliko ova vlast ne razmišlja o posledicama. To je posao koji je neko napravio, manipulacije, a ne bih isključio ni fantastičan scenario koji kruži da nemaju nameru da grade novi most već samo da ovaj sruše.

Mi smo imali mogućnost, imamo je i sada, ne samo da taj most ostavimo na miru već da ga rekonstruišemo i učinimo funkcionalnim, buka je stvarno velika, ali postoje novi materijali, o tome su govorili stručnjaci na našoj javnoj raspravi. A sećate se one šarene makete Beograda na vodi na kojoj je postojao most koji treba da poveže levu obalu Save sa Savskim amfiteatrom? E tu su naređali zgradurine, tu je čitav zid neplanske gradnje koja je onemogućila da se taj most gradi i po svoj prilici je tu sada nemoguće izgraditi most, sem ako neka buduća vlast ne ustanovi da je rušenje jednog dela Beograda na vodi prihvatljivo. Postoji i mogućnost da se stari Železnički most, koji je sada nefunkcionalan, prilagodi motornom saobraćaju.

Radim ono što je u tom trenutku najbolje

Čovek s toliko prvog posla, da li vas politika ometa ili ne. Dobitnik ste i NIN-ove nagrade, da li biste pisanjem više doprineli nego politikom?

Prilično sam uveren da sam sve u životu radio zato što je to u tom trenutku bilo najbolje i najvažnije. U ovom trenutku okolnosti koje su se stvorile nameću moj put. Postoje teškoće, moj izdavač čeka roman dve godine, možda i malo više; pisanje romana podrazumeva kontinuitet i sada kada nađem vremena da se posvetim pisanju potrebno mi je dva dana da bih ponovo ušao u tekst. Predavački rad i pisanje su kompatibilni i moj rad sa studentima je imao i te kako značajan uticaj na roman „Luzitanija“; s politikom se to ne događa.

 

Iskustvo života u jednom od najlepših gradova na svetu može da pomogne jer ona nema problem sa identitetom.

Ima i te kako, Firenca je opterećena svojom prošlošću i ima problem da se usaglasi sa sadašnjošću, to je grad koji se na razne načine bori s turističkom industrijom koja je decenijama dominantna i utiče na to da se u gradu sve manje živi, sve više gleda. Ali činjenica je da je to grad veoma bogatog kulturnog nasleđa i ume da vodi računa o njemu.

Znate li da postoji plan ukidanja okretnice na Zelenom vencu i rušenje dela između Lomine i Balkanske kako bi se napravila nova celina sa Beogradom na vodi, zaštićena zelenim pojasom?

Sve što vodi disfunkcionalnosti i zaglavljivanju grada može se očekivati od ove vlasti, a posebno projekti koji na lažan način menjaju ono što treba da bude centralnost Beograda. Postoji jedna iskompleksiranost, mediokritetska želja da se taj Dubai u Beogradu pretvori u centar grada, a ukine sve što predstavlja Beograd kao evropsku prestonicu. Tu su i drugi štetni projekti kao što je linijski park, koji nije nikakav park već niz zgrada koji preti da uništi ono što ni najgori okupatori nisu, a to je pogled na dve reke na koji su svi građani ponosi. Ukoliko to dozvolimo, imaćemo novi K-distrikt.

Ako prođete predizbore, jeste li spremni da idete na izbore i budete gradonačelnik?

Ja sam u sve ovo ušao kao neko ko je došao iz drugog ambijenta, pisac, umetnik, radio sam mnoge projekte koji su se ticali Beograda, obrazovanja, gradio mostove između Firence i Beograda, da vratimo gradu ono što je oduvek postojalo i činilo ga takvim, a verujem da još postoji. U politiku sam ušao relativno stihijski, ali spreman sam na sve što je udaljavanje od mog prvog posla. A to da se pojavim kao neko ko ima moć odlučivanja moguće je samo ako se stvori tim koji bih vodio kao politički koordinator. Nijedan čovek ne može sâm da vodi grad, to je složen mehanizam u kojem se, kao što smo već primetili, sve povezano i nemoguće je raditi jedan deo, a da se drugi ne poremeti. To zahteva niz stručnjaka.

Ako se vratimo na vaš pogled na Beograd na vodi, govorite o rušenju identiteta Beograda u svakom smislu.

Naravno, vi sada imate institucije koje su mehanizmi za ostvarivanje jedne kriminalne politike. Zavod za zaštitu spomenika učestvuje u rušenju spomenka kulture, gradsko zelenilo seče stoletna stabla, gradska čistoća planski, kao što je slučaj s Revom, stvara divlje deponije… imate čitav sistem koji je stavljen u funkciju uništavanja zarad prihoda jedne privilegovane grupe i u svemu tome identitet najočiglednije strada. Ali pri tome identitet je uvek najjači i mora da bude naše najjače oružje.

Sa druge strane, stalno se govori o opasnosti od utapanja identiteta ako se uđe u Evropsku uniju.

To nije utapanje, to je prirodna sredina, Beograd je evropski grad, evropska prestonica. Uvek je bio na granici istoka i zapada, ali je uvek bio svestan tog istoka u sebi isključivo iz perspektive zapadnog grada. Imamo tu privilegiju da Beograd nosi i taj autentični istok u sebi.

Papa je najveći socijaldemokrata u Italiji

Pošto živite na relaciji Srbija – Italija, koristim priliku da vas pitam, postoji li razlika u vođenju politike ovde i tamo?

Naravno da postoji, ali ne bih posebno ulazio u ta poređenja, s tim što se mi suočavamo sa činjenicom u Italiji da sada imamo populističku struju na vlasti koja je došla na sličan način kao i ovde; propašću svega što je moglo da bude neka leva ideja, levi centar, pa i socijaldemokratija. To se sve izgubilo u sukobu sa stvarnošću, sopstvenim identitetom. A kad me pitaju za levicu koja je danas u parlamentu nepostojeća, volim da kažem da je danas u Italiji papa Frančesko ili papa Franja, kako mi kažemo, najveći socijaldemokrata koji zastupa ljudska prava, građanska prava, prava migranata, građana sveta.

Obaveza je da vas pitam o Kosovu, ali ostavićemo to vašim kolegama u republičkom parlamentu. Saglasni?

Nisam saglasan, zašto? Postoji jedan jedini realan okvir rešavanja tog pitanja, a to je Evropska unija. Moramo da prestanemo sa zavaravanjima i političkim kukavičlukom, ne samo vlast koja svojom politikom svesno ukida realnost i za to ima ozbiljan razlog, prikrivanje realnih uzroka odvajanja teritorije Kosova i Metohije koje se tiče ratne politike istih onih koji su danas na vlasti.

Uloga opozicije bi morala da bude hrabrija i da decidiranije uputi građane u stvarnost, prestane s mantrama koje za isključivi cilj imaju to da se ne izgubi određeni broj glasova time što će se reći nešto nepopularno. Pre pitanja da li treba priznati ili ne Kosovo jeste priznanje realnosti u kojoj živimo, korumpirani sistem koji je na KiM instalirao kriminalnu strukturu kao svoju ispostavu. Zbog toga je stradao i Oliver Ivanović.

Znamo da ova vlast godinama de facto priznaje nezavisnost Kosova, pa čak i de jure kroz famozni projekat ZSO zasnovan na Evropskoj povelji o lokalnim samoupravama, u kojoj se takva zajednica može stvoriti samo u suverenim državama. I sve što vlast čini vodi ka de jure priznanju.

Ono što opozicija ne sme dozvoliti jeste da se zaboravi uzrok odvajanja Kosova, a to je ratna politika devedesetih; ako na to zaboravimo, onda će čin priznanja biti doživljen isključivo kao volja velikih sila, što će dovesti do jakog antievropskog sentimenta, koji će i stvoriti ambijent u kojem će svi pobornici evropskog puta biti proglašeni za neprijatelje i izdajnike. To neće koristiti našim integracijama, koje su nam jedini izlaz i put.

Izvor: Novi magazin

Go To Top
Skip to content