Kada vlast oseti da joj se bliži kraj, a vremena su toliko teška da više ne postoji nijedno razumno opravdanje zbog čega je tako, kada sve što vredi nestaje i postaje blato, u kojoj se vlast melja i gica, osećajući ga kao svoje prirodno okruženje i jedino moguće stanište, na lice dana i javnosti dolazi staro-nova moda i forma izražavanja, pomoću koje se stvara lažna stvarnost te iste vlasti. U Šapcu je ta nazovi moda oličena u svakodnevnim pisanijama raznoranih pisanih obraćanjima funkcionera SNS-a opozicionim aktivistima, funkcionerima, kako bivšim, tako i sadašnjim, u kojima se oni napadaju i lažima obasipaju, sa sve onim gore navedenim blatom, koje je sam šabački SNS napravio. No neću se baviti sa tim i paškvilama iz uvek iste kuhinje, nego ću pisati o onome što treba reći i opovrgnuti ono što je neki dan dr Dejan Maksimović napisao, u svom tekstu o šabačkom zdravstu. O Šabačkom zdravstvu Napisati da je petooktobarski puč doneo pomračenje šabačkog zdravstva je zaista više nego neistina, to je jednostavno rečenica koja oličava mentalni sklop onih ljudi koji zaista misle da sećanje građana Srbije i Šapca, ne doseže dalje od onog zlatnog doba koje je samoproglašeno dolaskom SNS-a na vlast pre skoro 12 godina. Vreme zaista leti, pa i godine SNS-a koje su pojeli skakavci, ali ne i sećanje na strašne devedesete, kada se u šabački Zdravstveni centar na lečenje išlo sa punom torbom lekova, sanitetskog materijala, hrane, posteljine i svega onog čega nije bilo u bolnici, a nije bilo ničega, baš ničega, sem dobre volje medicinskog osoblja da u toj nemaštini bolesnima pomogne. Jer sem njihove dobre volje i izuzetne stručnosti lekara i sestara, zaista ničega drugog nije bilo. Uostalom, to je bilo oličenje svega onoga u šta je SPS-ovska i Radikalska vlast dovela Srbiju, da više nema ničega. Ali neću se baviti sa tim, nego činjenicama, a Maksimovićev tekst se odnosi na nekadašnjeg direktora Zdravstvenog centra dr Slobodana Mirkovića od početka 2001. do januara 2007. i Nebojšu Zelenovića, direktora filijale Šabac Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje u periodu od marta 2011. do maja 2012. godine. Neću se baviti odbranom njihovog lika i dela, nego istinom, a to je da za vreme svog mandata od nepunih 14 meseci i ministrovanja Tomice Milosavljevića, kadra G17 i Mlađana Dinkića, a budućeg koalicionog partnera SNS-a, Zelenović nije mogao ništa da našteti šabačkom zdravstvu. Zdravstvo je već tada uveliko vodio G17 i tadašnji pomoćnik direktora bolnice dr Branko Vujković, a sadašnji direktor Regionalnog zavoda za javno zdravlje Šabac. Inače ime direktorke, kojoj je dr Vujković bio pomoćnik, nije vredno ni pomena, sem sećanja zaposlenih na njene neprilične okršaje sa koleginicama u hodnicima bolnice. Nažalost, u njeno i dr Vujkovićevo vreme je odbijena angiosala, koja je gle čuda, završila u matičnoj bolnici Valjevo tadašnjeg ministra Tomice Milosavljevića, čiji je on bio mecena. Što se tiče dr Slobodana Mirkovića, njegov mandat je završen pre skoro 17 godina, s tim da je najveći deo njegovog mandata, ali isto tako i njegovih naslednika, ministar bio večiti Tomica Milosavljević, izuzev jednog kratkog perioda 2007-e godine, kada smo na nekoliko meseci uspeli da ga sklonimo sa mesta ministra i smanjimo uticaj G17 i budućeg SNS koalicionog partnera Mlađe Dinkića na zdravstvo Srbije. Sa povratkom G17 krajem te 2007. godine u Vladu Srbije, zdravstvo je ponovo postalo njihov rezervoar uticaja, gde na žalost svih nas, niko drugi nije imao upliva. Ako je to bitno, u to vreme slobodnog zdravstva 2007. godine od okova G17, ja sam bio Predsednik upravnog odbora Zdravstvenog centra i učinili smo sve što je moglo na dobrobit Šapca i zdravstva. Nabavljali smo medicinsku opremu, obnavljali objekte i uradili sve što smo mogli da bi buduću Opštu bolnicu Šabac i Domove zdravlja organizaciono stavili na noge. Podsetiću doktora Maksimovića, rasformiranje Zdravstvenog centra Šabac i osnivanje Domova zdravlja Šabac, Vladimirci i Koceljeva je bila zakonska obaveza po osnovu Zakonu o zdravstvenoj zaštiti iz 2005. godine, a ne volja dr. Slobodana Mirkovića. Što se tiče dijagnostičkog centra, volja za njegovim formiranjem je uvek postojala, kako u Zdravstvenom centru, tako i u gradu Šapcu, ali do njega nije došlo voljom Hemofarma i stranih ulagača koji su ga kupili. Toliko o tome šta je nekada bilo, nego da vidimo šta se dešava u proteklih 12 godina vlasti SNS u šabačkom zdravstvu. Nakon 40 godina od izgradnje Hirurškog bloka i poslednjeg velikog ulaganja u šabačko zdravstvo, septembra 2021. godine je najavljena izgradnja bolnice od 6.000 kvadrata, koja bi se nalazila između sadašnjih objekata neurologije i hirurgije i spojila ih u bolnicu pod jednim krovom, čime bi zaista bili rešeni gorući problemi šabačkog zdravstva. Izgradnja je najavljena, podržana od strane gradskih vlasti, ugovor o izradi projektne dokumentacije je sklopljen i ništa, to je kraj. Nakon godinu dana nečinjenja, kreće nova priča, farsa i obmana o izgradnji novog Zdravstvenog centra na kraju grada, na lokaciji stočne pijace, ispod čijih bi prozora svakodnevno prolazili vozovi, valjda da protresu uspavane pacijente i podsete ih na sva SNS postignuća. Zaista, pisati o novom kompleksu bolnice i doma zdravlja, na kraju grada gde se stoka prodavala, do koje stari i bolesni ne mogu peške da dođu, a koja košta stotine miliona evra, zaista je vanpredmetno. Uostalom, slični objekti brzopotezno izgrađenih Kovid bolnica u Batajnici i Novom Sadu na Mišeluku, uveliko zvrje prazni, bez ikakve upotrebne vrednosti u zdravstvu. Dr Maksimoviću, na veliku žalost svih nas, nakon vaših 12 godina upravljanja šabačkim zdravstvom i velikih priča, nije ostalo ništa vredno pomena, sem redovnih nabavki medicinske opreme, koja se namenski deli svim zdravstvenim ustanovama u Srbiji od strane Ministarstva zdravlja. Bar da ste taj projekat aneksa na mestu sadašnjeg parkinga kod zgrade Hirurškog bloka uradili i time obradovali građane Šapca, nego ni to. A sada, raspalite i po meni, gađajte me vašim blatom, u kom se ja neću gicati. Vladimir Gvozdenović, Član Izvršnog odbora Zajedno Šabac
Da li je zaista bio fiziološki rastvor u špricevima?! Pre svega, moramo podsetiti da je ovaj opasan slučaj pogrešno vakcinisanih beba, samo jedan u dugačkom nizu skandala koji potersaju ginekološko-akušersku bolnicu Narodni front. Dr Miković je na početku pandemije korona virusom bio optužen da je zabranio osoblju da nosi zaštitne maske i rukavice, što je za posledicu imao neverovatan broj zaraženih u ovoj ustanovi – oko 150 lekara, sestara i pratećeg osoblja. Nekolicina njih je najavila i tužbu protiv njega. Javnost mora da zna kako se desilo da tokom nekoliko meseci 600 beba prime pogrešnu tečnost u injekciji. U bolnici postoje striktni protokoli i mora se saznati tačno šta se dogodilo! Nema nedodirljivih. Takođe, ko je i kako utvrdio da je u pitanju fiziološki rastvor, a ne neka druga supstanca? Kako to da verujemo, ako nije bilo inspekcije niti utvrđivanja posledica na ugroženim bebama. Janost mora dobiti odgovore na ova pitanja. Pozdravljam odluku dr Grujučić da kao prvu stvar sa mesta ministarke objavi ovu užasnu grešku, međutim, to nije dovoljno. Jer upravo da bi se izbegla medijska satanzacija bilo koga od osoblja ili lekara, i da bi se konačno uveo red u naše politički destruisano zdravstvo – ovu stvar moramo sprovesti do kraja. Bez medijskog spinovanja i poluinformacija. Samo činjenice na sto. Iako je dr Miković odličan stručnjak u svojoj oblasti, političko kadriranje i upravljanje našim bolnicama mora prestati. Preko dugogodišnjeg V.D. statusa koji ima sigurno je trpeo velike političke pritiske. Mnogi odlični lekari i stručnjaci su otišli iz Narodnog fronta, a setimo se i primera otpuštanja načelnice porodilišta prof. dr Snežane Rakić, navodno zbog kršenja epidemijskih mera, a u stvari zbog njene prodrške protestima 1 od 5 miliona. Jer ako je ona otpuštena zbog nekakvog propusta zbog izlaska iz karantina, kako to da sam dr Miković nije otpušten zbog naredbe da se ne nose maske i neverovatne brojke zaraženog osoblja, a o tome su svedočile mnoge sestre koje zavšile na respiraotorima – čime su u opasnost dovedeni ne samo porodilje i najmlađi pacijenti, već i osoblje i njihove porodice. Gospodo, stanje u zdravstvu, nakon Zorana Ločara je alarmantno. Stopa smrtnosti u Srbiji je najviša u poslednjih 75 godina. Od drugog svetskog rata nismo imali veću stopu mortaliteta i to su zvanični podaci. Hitno nama treba ozbiljna i nezavisna analiza stanja i promena kadrovske politike koja će davati prednost stručnosti, poštovanju propisa i protokola, a ne političkoj podobonosti. Ukoliko se nova ministarka opredeli za takvu politiku, imaće našu podršku.