Ko je odgovoran za požar i neodržavanje zgrade Glavne železničke stanice u Beogradu, koja je spomenik kulture od velikog značaja?

Odbornik u Skupštini Grada Beograda Dejan Atanacković u ime stranke Zajedno uputio je danas Ministarstvu kulture Republike Srbije, Istorijskom muzeju Srbije i Zavodu za zaštitu spomenika kulture grada Beograda zahtev za obaveštenje “o koracima koje su ove institucije, u čijoj je nadležnosti zgrada Glavne železničke stanice, preduzele radi utvrđivanja odgovornosti za nedavni požar, kao i za za opšte stanje zgrade koja je, sem fasade ka Savskom trgu, ozbiljno narušena neodržavanjem, neadekvatnom zaštitom i nebrigom, i koja je iznutra i spolja ka nekadašnjim peronima pretvorena u divlju deponiju građevinskog i drugog otpada”. “Molim da mi u najkraćem roku iz vaše institucije uputite odgovor o tome ko je odgovoran za ovakav odnos prema spomeniku kulture i zgradi za koju je pre godinu dana najavljeno raspisivanje tendera za uređenje budućeg muzejskog prostora Istorijskog muzje Srbije”, stoji u zahtevu. Stranka Zajedno obaveštava javnost da će u slučaju nedostatka odgovora pokrenuti krivičnu prijavu radi utvrđivanja odgovornosti za štetu nastalu požarom i neodržavanjem zdanja koje ima status spomenika kulture od velikog značaja.

Dobro vam jutro, Petković Petre

Još od predizbornih plakata SNS koji i danas dočekuju putnike na srpskim autoputevima, Vučić preti ratom. Trudi se iz petnih žila da u moždane vijuge tabloidne Srbije ureže sliku rata kao trajno stanje. Lešinarski se nadvija nad kosovskim Srbima, taocima Beograda, šalje svoje hijene da prete žrtvovanjem tuđih života. Maše papirima na kojima samo on vidi šta piše, igra predstavu besmisla za lokalnu publiku, a vreme predstave ističe i na sceni ostaje samo dekor. Rat je već tu, nema veze što ga ne vidite. Pa zar ne piše svugde da je borba za mir i stabilnost u toku? Pokunjeni povratnik iz Brisela prihvatio je, ma šta on tvrdio, sve zahteve Prištine povodom saobraćajnih dozvola i ličnih karata, na čemu mu, uostalom, niko ne može posebno zameriti, budući da je reč o stvarima godinama unazad dogovorenim između Prištine i Beograda, ili stvarima koje iz tih dogovora proističu. I samim Briselskim sporazumom, proizvodom naprednjačke diplomatije, kojim je navodno otpočet i onaj sumnjivi proces formiranja Zajednice srpskih opština, nesporno je potvrđeno da su sve sudske i policijske nadležnosti na celoj teritoriji Kosova isključivo stvar Prištine i organa vlasti države Kosovo, te samim tim i izdavanje ličnih dokumenata. Bori se Vučić i protiv Kurtija i protiv sebe. Preti Kurtijevom namerom da ukine srpski narod. Preti albanskim listama za likvidaciju. Ne zna da li se srpska parapolicijska banda potpisuje kao severna brigada ili brigada sever. Optužuje prethodnu vlast, pa posle zaboravi da to argumentuje. Evo da vidite šta je potpisao Borko Stefanović, kaže, pa zaluta u neki ćorsokak, i onda kudi i proklinje Kurtija što ne priznaje statusno neutralne tablice. Monološki se kuraži, mršti, najednom zabulji ni u šta, hvali se sastankom s predstavnicima kosovskih Srba, tačnije ispostavom SNS zvanom Srpska lista, mezimčetom Haradinajeve vlade, kriminalnom i egzekutorskom organizacijom koja ovih dana preti svedocima ubistva Olivera Ivanovića. Ništa kosovski Srbi od naprednjačkog Beograda nisu dobili sem rafala u leđa svoga legitimnog političkog lidera. Ništa drugo neće ni dobiti, sem Vučićevih laži, Vučićevih privatnih interesa i podmukle pretnje da će Vučić da ih brani od Vučićevog rata. Ukoliko je iko sem mene imao živaca da do kraja sasluša obraćanje Petković Petra, direktora kancelarije za KiM, u najboljem maniru severnokorejskog totalitarnog poltronstva, te stekne uvid u mučno ništavilo koje je raskošno iz njega zjapilo, mogao je da primeti da se ništa u pogledu smisla saopštenog ne bi promenilo kada bi redosled reči bio izokrenut, ili naprosto sve reči nasumično preraspoređene. Još važnije, slušalac je mogao da primeti, prateći Vučićevo izlaganje dva dana kasnije, da to što govori pajac suštinski se nimalo ne razlikuje od toga što govori trbuhozborac. Živeti nešto više od pola veka u Srbiji znači da čovek doživi da u datom okruženju, tako uverenom u svoj slobodarski duh, s vremenom stekne uvid u najmanje tri kulta ličnosti, pa ipak obožavanje vođe na ovim prostorima nikada nije bilo toliko odvratno kao što je danas. Iz jednog prostog razloga: nikad ranije subjekt obožavanja nije tako temeljno obezbedio javnosti sve dokaze o sopstvenoj banalnosti, lažljivosti, sklonosti ka nasilju i povezanosti sa organizovanim kriminalom kao što je to, jos od ranih 90-ih do današnjih dana, činio Aleksandar Vučić. Nikada pre građani ove zemlje nisu imali toliko argumenata da neposredno svedoče o svim elementima jednog prljavog političkog puta, vlastodržačkog licemerja, sadizma, narcisoidnosti, pa i ozbiljnih poremećaja ličnosti, o čemu je isuviše retko, premda decidirano, psihijatrijska struka iznosila svoja mišljenja. Kosovska laž i laž koja se odaziva na ime Aleksandar Vučić jedna su te ista patološka činjenica, jedno bez drugog (za sada) ne mogu, ali nesumnjivo je u toj jedinstvenoj smesi laži, kao u brlogu, godinama ostavljano dovoljno mesta da se u nju uvalja svako kome je Kosovo već dvadeset godina ili predmet korisne poltičke trgovine ili tema za oprezno gackanje u što širem blatnjavom luku. O tome govori zaglupljujuća tišina većinskog srpskog društva i srpske političke scene svaki put kada se spomene Kosovo, čak i u danima kada uzurpator funkcije predsednika Republike preti lažnim najavama oružanih sukoba, najavljuje teror i pogrome, i stvara sve dublje, nepovratne povode za prekid svakog daljeg evropskog puta Srbije. Uzgred, Srbiji će biti uvedene sankcije 1. novembra. Kakve sankcije? Nemojte o tome sada dok imamo neposrednu ratnu opasnost. Autor: Dejan Atanacković Izvor: NIN, 28. avgust, 2022.