U državi koja odavno nema nijednu naznaku uređene, vozovi iz šina iskaču svake nedelje, prevozeći otrovne materije širom Srbije. Posao mašinovođe nalikuje „poslu” bombaša samoubice, koji ne zna kada će njegov opasni teret da ugrozi i njega i druge. Zato mašinovođe iz Srbije beže u Evropsku uniju glavom bez obzira zbog raspadnutih pruga, nespuštenih rampi, neobezbeđenih pružnih prelaza, dugogodišnje zapuštenosti i nebrige.
Još pre devet godina su zaposleni na železnici upozoravali na ovaj problem ali se on zataškavao, a vlasti su pokušavale da kontrolom medija zagluše problem opasnosti izazvanih javašlukom.
Nikakvih „nacionalnih stadiona”, „Beograda i Novih Sadova na vodi” i drugih nebeskih planova i dostignuća kojima se hvališe konstrukcija Aleksandra Vučića, istrulela i sklona padu, ne može biti dok se železnička infrastruktura ne dovede u red, ne uspostavi bezbedan i brz putnički i teretni železnički saobraćaj koji će rasteretiti putnu infrastrukturu i smanjiti zagađenje i dok se ne vrati dostojanstvo ljudi koji rade na železnici.
Ekološki ustanak poziva na odgovornost Gorana Vesića, ministra građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture i insistira da kaže šta njegovo ministarstvo planira povodom ovakvih tempiranih bombi za građane Srbije. Ministre Vesiću, voz je suviše veliki da bi se mogao sakriti, a materije koje ispadajući vozovi voze su suviše otrovne da biste o njima ćutali. Ali, pošto ćutite, govorićemo mi.