Srbija mora da počne da razume svet u kome živi, da bi uopšte došla u priliku da od tog sveta zahteva ono što je suštinski interes nasih građana. Polazne tačke političke stvarnosti su novo stanje međunarodnih odnosa, u koje smo ušli početkom rata u Ukrajini i tvrdoglavo neizmenjen stav najvećeg dela politićke elite u Srbiji o najvažnijim pitanjima, tokom poslednjih pedeset godina. Ruska agresija na Ukrajinu spustila je novu gvozdenu zavesu na evropski kontinent. Srbija je, fizički okružena političkim okeanom koji snažno pomaže Ukrajini da se odbrani od agresije. Svi naši susedi, osim Bosne i Hercegovine, su članice NATO pakta. Zbog ovoga je politika vojne neutralnosti naše zemlje postala neodrživa i vreme je za velike promene. Sa druge strane, velika, nerazrešena pitanja na Zapadnom Balkanu onemogućavaju svih šest političkih entiteta da krenu u ubrzani razvoj. Srbija je u središtu ovog bureta baruta, koje se naziva zamrznutim konfliktom, a vreme radi protiv naše zemlje. Još od nemira na KiM, početkom osamdesetih godina prošlog veka, naša politika je zarobljenik pogrešnih premisa i inadžijiski odbija da trezveno pogleda istini u oči. Predlažem da bude održana Međunarodna konferencija o Zapadnom Balkanu, na kojoj bi učestvovali svi entiteti iz regiona, zatim zemlje Kvinte (Sjedinjene Američke Države, Nemačka, Francuska, Velika Britanija i Italija) i Hrvatska. Ovo je diplomatski format koji ima potencijal za postizanje velikog dogovora o svim bitnim pitanjima regiona. Pre svega, treba postići sporazum o zajedničkoj odbrambenoj politici, koja bi bila potpuno harmonizovana sa spoljnom i bezbednosnom politikom EU. Put za postizanje ovog cilja je zaključenje bilateralnih vojno odbrambenih ugovora Srbije sa Crnom Gorom i Severnom Makedonijom. O tome da li će i kada Srbija u NATO odluku treba da donesu građani naše zemlje na referendumu. Očigledno je da ova tema nije na dnevnom redu. Ovakav vojno-odbrambeni sporazum bio bi temelj za formiranje Ekonomske zajednice Zapadnog Balkana, kao jedinstvenog ekonomskog prostora, na teritoriji svih šest entiteta. Više od dvadeset miliona ljudi imali bi mogućnost da se kreću, nastanjuju, leče, školuju i posluju bez ikakvih granica. Ekonomska zajednica bi dobila jasan, realan i vremenski tačno oročen plan za punopravno članstvo u EU. Vreme je za veliki iskorak iz poluvekovnog ćorsokaka kosovske politike. Zaštita interesa naših građana na KiM je cilj politike države. Neophodno je formirati Zajednicu srpskih opština, kao razvijenu autonomiju. Osnov su postojeći sporazumi iz 2013. i 2015. godine, a dodatne elemente je moguće pronaći u praksi različitih modela autonomije koji postoje u Evropi. Neophodno je uspostaviti jasne i čvrste garancije za demilitarizaciju Kosova, tako da na ovoj teritoriji ne bude moguće formiranje vojske. Neophodno je postići sporazum o tome da ne može doći do ujedinjenja Kosova i Albanije bez saglasnosti ZSO i Srbije. Treba da budu rešena imovinska pitanja, privatnopravnog i javnopravnog karaktera, koja postoje između Beograda i Prištine. Neophodno je uspostaviti međunarodno javnopravni status za crkveno istorijske objekte i spomenike koji su bitni za nacionalni identitet Srba. Ovakav sporazum između Beograda i Prištine treba da garantuju EU, zemlje Kvinte i Albanija. Kada bi ovakav dogovor bio organski uklopljen u sporazum o zajedničkoj odbrambenoj politici regiona i sporazum o konstituisanje Ekonomske zajednice Zapadnog Balkana, onda bi bio postavljen temelj za promenu pozicije Beograda u pogledu mogućnosti pristupanja Kosova međunarodnim organizacijama. Bosna i Hercegovina je veći problem i za sebe i za Srbiju i za sve druge, nego što je to Kosovo. Polovina građana ove države ne želi da živi u njoj. Sa druge strane, bilo kakva promena granica gotovo sigurno bi dovela do rata. Zbog toga bi bilo od neprocenjive važnosti i to da sva otvorena, životno važna pitanja za funkcionosanje BiH budu razrešena na Međunarodnoj konferenciji čije održavanje predlažem. Sporazum o stvaranju Ekonomske zajednice Zapadnog Balkana i demilitarizaciji Bosne stvorili bi čvrst osnov za očuvanje granica ove države, njenu stabilnost, snažan ekonomski razvoj i uključenje te zemlje u diplomatsko rešavanje važnih međunarodnih pitanja van našeg regiona. Pravo pitanje je kako bi, na dug rok, bilo moguće postojanje funkcionalne vojske BiH, koju bi činili pripadnici svih naroda koji tamo žive? Mnogo je verovatnije da takva vojska bude platforma za stvaranje neprijateljskih oružanih formacija, koje bi zaratile jedne sa drugima čim bi se ukazala povoljna prilika. Garancija da se sve to u budućnosti ne desi, ne bi bilo ni članstvo ove zemlje u NATO, čemu nas uči strašna nedavna istorija. Prisustvo međunarodnih snaga nije sprečilo zločine, u okolnostima kada su u ovoj zemlji pod oružjem bili ljudi ophrvani egzistencijalnim strahovima. Moramo da pronađemo drugačiji put za lečenje posledica nesrećne istorije. Međunarodne snage treba da ostanu u Bosni i na Kosovu, a Međunarodna konferencija treba da im za to da dodatan mandat, pored mandata koje već imaju. Sprovođenje u život ovakvog plana učinilo bi Evropsku uniju snažnijom. Pre svega, umesto problema, Zapani Balkan bi postao motor razvoja. A onda, Srbija može da postane ozbiljan faktor u povećanju kapaciteta EU da savlada izazove nekontrolisanih migracija. Ovaj proces na Mediteranu i naravno svim prostorima sa kojih migracije kreću prema Sredozemnom moru, mogao bi da dobije jedan nov, značajan, pozitivan momenat. Srbija baštini istoriju dobrih odnosa sa mnogim zemljama koje su ovde bitne, zato što je u širokoj percepciji naslednica Jugoslavije, koja je imala ogroman uticaj u tom delu sveta, u drugoj polovini dvadesetog veka. Naše ukljucenje otvorilo bi prostor i za novu veliku ulogu Hrvatske, Slovenije, Severne Makedonije, Crne Gora, Bosne i Hercegovine, pa potom i Albanije u ovom procesu. Dosta sposobnih diplomata su potencijal Srbije. Ko god šta mislio o stanju naše države, činjenica je da postoji veliki broj ljudi sa izuzetnim diplomatskim veštinama i više nego dvovekovna tradicija diplomatije. Takođe, Srbija je od 2008. do 2012. godine potpuno savladala sve izazove Partnerstva za mir. Brže je to urađeno nego u nekim od najuređenijih država. Dakle, ova zemlja ima značajan broj vrhunskih oficira i spremna je da savlada mnoge međunarodno važne izazove. Stvar je u tome kakvu spoljnu, odbrambenu i bezbednosnu politiku vodite. Ako su ciljevi politike nemogući, onda vam ne može pomoći ni najsposobnija vojska i diplomatija. Ja verujem da možemo da postavimo i vodimo realnu politiku, sa velikim, ostvarivim ciljevima. Siguran sam da bi se veliki broj kompetentnih ljudi u diplomatiji i vojsci, kao i mnogi profesori univerziteta i ljudi iz poslovnog
Naprednjački „patriotizam“ je loše izgrađeno Potemkinovo selo. I vrapcima na granama sve manje zelenog Novog Sada jasno je da je dogovor o podizanju spomenika „nevinim žrtvama 1944/45“, gde su se na spisku imena ljudi kojima se podiže spomenik našla i imena tolikih ubica i fašista, potekao iz ljubavi Vučića i Orbana. U pitanju je kompenzacija unutar paketa mnogih „bratskih“ usluga koje ova dvojica autokrata jedan drugome čine. Često postavljeno pitanje ovih dana glasi: “Šta se to dešava u Novom Sadu?!“ Odgovor uglavnom krene iznošenjem činjenica o gorkom koktelu gaženja Šodroša, planiranog Novog Sada na vodi i Generalnog urbanističkog plana u celini, štete nanete zgradi Banovine i drugih naprednjačkih izvedbi uvezanih pod ruku sa burazersko-investitorskim urbanizmom. Međutim, dok je ljudima delovanje prljavog kapitala koji uništava naš grad i poništava naša prava prilično jasna stavka, tu uglavnom usledi pojašnjenje postavljenog pitanja: “Kakav je to spomenik, da li je moguće da naprednjaci podižu spomenik ubicama toliko Novosađana?“, i dodaje se, s obzirom na svest o tome u kojoj je meri radikalsko-patriotski diskurs naprednjacima važan: “Da li je moguće da naprednjaci podižu spomenik ubicama tolikog broja Srba?“ Odgovor je: naravno da je moguće, jer je njihov “patriotizam“ loše izgrađeno Potemkinovo selo. I vrapcima na granama sve manje zelenog Novog Sada jasno je da je dogovor o podizanju spomenika “nevinim žrtvama 1944/45“, gde su se na spisku imena ljudi kojima se podiže spomenik našla i imena tolikih nalogodavaca i izvršilaca Novosadske racije – rečju ubica i fašista – potekao iz ljubavi (ne čak ni poluzagrljaja, već ozbiljnog političkog petinga) Vučića i Orbana. U pitanju je kompenzacija unutar paketa mnogih “bratskih“ usluga koje ova dvojica autokrata jedan drugome čine. I dok se pitamo gde su sad tolike velike patriote da kažu kako je pomenuti spomenik uvreda za žrtve i naciju, odgovor na pitanje “zašto i čemu spomenik?“ u krajnjoj liniji je isti kao u slučaju drugih problema Novog Sada – zbog profita i moći. Skretanje pažnje Nacionalizmi (i fašizmi) koji sarađuju kao mehanizam uvek u sebi sadrže skretanje pažnje i stvaranje/osnaženje nacionalnih sukoba, kako bi otpori hegemoniji prljavog kapitala za toliko bili slabiji. Što se više budemo gledali ispod oka, utoliko će manje solidarnosti i fokusa u borbi protiv te iste hegemonije biti. Podizanje pomenutog spornog spomenika u Novom Sadu, uprkos bezočnom naprednjačkom spinu, apsolutno ne doprinosi nikakvom pomirenju, već podsticanju sukoba i daljim zbijanjima u nacionalne segregate, unutar kojih oni koji te iste sukobe zakuvavaju igraju role velikih nacionalnih zaštitnika. Podizanje spomenika zločincima još jedan je u nizu činova kojima se opravdavaju veliki nacionalistički narativi i menja kultura sećanja, prikazujući ideološke očeve/uzore protagonista prvo kao žrtve, a potom i heroje, pale u odbrani naciona. Naravno, na drugoj strani te medalje je besomučna i neprekidna težnja da se uvek i u svakoj prilici politička levica, kao deo ideološko-političkog spektra koji jedini može ozbiljno uzdrmati dominaciju krupnog kapitala, sveukupno kompromituje i demonizuje. Zato su spisak imena, pored stvarno nevinih žrtava (kojih je svakako bilo i kojima treba odati svaku poštu i znak poštovanja) dopunjavali na svaki mogući način, ne samo imenima zločinaca, već su “šakom i kapom“ nabacivali razna imena, duplirajući i dodajući i provereno i neprovereno; samo kako bi došli do istog broja ljudi ubijenih u Novosadskoj raciji. Bacanje levice na smetlište Ovo sveukupno i opsceno lažiranje istine i izrugivanje ljudima mučki ubijenim od ruku fašista klasičan je primer sveprisutne tendencije da se levica u svakom njenom obliku, reformskom ili revolucionarnom, baci na smetlište – kao što smo odbacivanjem jugoslovenskog autoritarizma i njegovih grehova bacili niz vodu i snažno utemeljena radnička i socijalna prava, institucionalnu mrežu socijalne sigurnosti, jake lokalne samouprave, prakse solidarnosti, dobre međunacionalne odnose. Poravnat je teren za pljačku i eksploataciju, a celokupnoj, pa i demokratskoj, levici, nabačen teret tridesetogodišnjeg odgovaranja na najbestijalnije optužbe. Mi, demokratski levičari i antifašisti, imamo samo razloge za ponos. Mi se borimo protiv ideologija mržnje, ma sa koje strane one dolazile, i jednako su nam svete sve žrtve, nepraveći razliku od kojih je ruku to poteklo – srpskog, mađarskog, ili drugog fašiste. Kao što smo protiv svakog imena i dela zločinaca kojima žele da podignu spomenik, bili oni mađarske, srpske ili hrvatske nacionalnosti. Fašista i krivac je uvek pojedinac, nikada čitava nacija, nikad cela zajednica. Borimo se protiv širenja mržnje i veličanja zločinaca u čije će ime zabludeli mladić mrzeti druge zato što su drugačiji, a sve brojnije neofašističke horde zastrašivati i prebijati slobodne ljude ovog društva. U našem Novom Sadu nema mesta za Nađ Mikloša i Gorana Davidovića; naš grad je Novi Sad Vase Stajića i Pala Šotija, naša Srbija ona Dimitrija Tucovića. Brastvo (Veliko)Srpskog sveta i Velike Mađarske Sva krivica za planove poput podizanja spomenika fašistima pada na glavnog naprednjačkog pajaca i njegove dvorske lude, u užasnom mizanscenu u kom je smislena “bratska saradnja“ između (Veliko)Srpskog sveta i Velike Mađarske, koji jedan drugom zločince priznaju za heroje. U medijskom aranžmanu u kom se na svakih nekoliko meseci zvecka oružjem kako bismo prihvatili mir i stabilnost pod okriljem velikog nacionalnog ktitora. Krivica i sramota padaju i na obraz Miloša Vučevića, hladnog egzekutora Novog Sada, i njegovog nevidljivog naslednika, koji se nonšalantno podsmevaju stvarnim žrtvama, a od stranačkih kolega prikrivaju šta spomenik “nevinim žrtvama“, njihovih ruku delo, uistinu znači. Odričemo im pravo da se nazivaju patriotama, od prvog do poslednjeg slova. Patriota je čovek koji voli ljude svog društva, želi im prijateljske komšijske odnose i da mirno i dostojanstveno žive od svog rada. Odričemo im pravo, kako po slovu zakona tako i morala, da postave spomenik zločincima i fašistima, ma koje nacije oni bili. Upućujemo im poruku da će se svi normalni i moralni ljudi, sa svim našim različitostima, izboriti protiv njihovih podmetanja i nehumanosti. Izborićemo se protiv svih njihovih fašizama, nasilnika i pljački, jer dok je nacionalizam poslednje utočište za ološ, naše je utočište naša solidarnost i jedini istinski patriotizam, onaj koji voli čoveka – novi patriotizam. Autor je predsednik novosadskog odbora stranke Zajedno Radivoje Jovović, a tekst je objavljen na portalu nedeljnika Vreme.